21.12.2012. razočarenja i podvlačenja crte
Dakle, dragi moji prijatelji, prošlo je sasvim dovoljno vremena da možemo podvući bar nekakvu crtu i reći što nam je donio taj famozni 21. Prosinca-decembra… U komentarima, u razgovorima, u razmjenama mišljenja s ljudima s kojima sam u kontaktu, pojavila se određena doza razočaranja… Sve u stilu – uložio/la sam energiju, vjerovao/la sam, meditirao/la sam, vizualizirao/la sam, činio/la sam sve što je navedeno u člancima koji se mogu pronaći na svjetoradnicima.com, kao i na drugim izvorima, i gle – totalni ćorak! Zar je doista tako?
Kao prvo, ako se vi nećete pohvaliti, ja ću vas… Jedna od najvećih pobjeda koje se mogu izvojevati za života je otvaranje očiju. Prvo treba otvoriti oči da sve ono što nas je sistem podučavao nije bilo za našu korist i naše zdravlje, već za zdravlje sistema. Možete li se vratiti malo unatrag i osvjestiti trenutak kad vam se to dogodilo, kad ste namirisali da nešto ne valja sa svijetom oko vas i da vi doista ne želite živjeti u takvom društvu? Da li možete pojmiti koliko je to teško bilo? Koliko ste ograda, koliko zapreka preskočili jednim jednostavnim protezanjem i otvaranjem očiju? Najmanje 2000 godina je u vašem slučaju propalo… Zar to nije enorman uspjeh? Osobno, svaki puta kada susretnem nekoga tko je još sretan mali kotačić u mehanizmu sustava, zahvalim se blagoslovu buđenja koji mi se dogodio… I nije važno odakle ćete krenuti, da li će vaše osvještavanje krenuti s aspekta hrane, duhovnosti, energije, ekonomije. Doista nije važno. Važno je da se ono dogodi i da svi mi, svatko za sebe, bude zahvalan na tome.
Činjenica da čitate ovaj tekst govori da je vrijeme koje ćete provesti čitajući ga jest manje vremena za izlaganje vijestima i mulju kojim nas gađaju iz srednjestrujaških medija. A vjerujte mi, u medijima postoje samo informacije – ne i istina. Nakon 12 godina provedenih u tom okruženju, vjerujem da imam dovoljno iskustva da to mogu ustvrditi. Dakle, tu ste. Zajedno sa mnom. I čitamo i pišemo stvari na ovim stranicama svjetloradnika. Da li to znači da smo nešto bolji od ljudi koji kupuju novine, gledaju dnevnike? Opet osobno, mislim da to nije nikakva mjera. Koliko je njima teže jer pate od silnih gluposti strpanih u hranu, ljekove, svakodnevicu, toliko je nama teže jer smo shvatili da se nalazimo na vjetrometini i još ne vidimo zaklon na vidiku. A baš je sezona sjeverca… Da li to znači da su tekstovi objavljeni na svjetloradnicima istina i samo istina? Ni to ne bih bila spremana tako okarakterizirati.
Svoj zadatak kao prevoditelja pokušavam odraditi korektno – prevesti tekst i ne uplesti u njega svoje stavove. Mislim da svi zaslužujemo primiti informaciju. Svaku dostupnu informaciju. I to je sve. Što ćete s tom infomacijom učiniti? Dragi moji, nemojte se uvrediti, ali to je sasvim vaša stvar. Neki će slijepo vjerovati i čekati da spas, doslovno, padne s neba. Neki će zabiti glavu u pijesak, neki će se početi paranoično odnositi prema svim informacijama koje im uđu u polje svijesti. Svatko će reagirati na svoj način. I opet osobno, mislim da se izvornima mogu smatrati samo tekstovi koji nisu kanalizirani, koji su autorski, a to uključuje i komentare koje putem kojih komunicirate s drugima na ovim stranicama. Sve ostalo je predmet koji tek trebamo svladati. Svatko ponaosob – za sebe.
Živimo u ogradama svoje svijesti. Često me iznenadi koliko se različito može tumačiti jedna te ista pojava. Pokušajte razgovarajući s vama dragim osobama, jednostavno dopustiti da vam prezentiraju svoje viđenje određenog događaja ili stanja stvari koji vam je poznat. I budite spremni na iznenađenja. Otvorenost da čujemo, da saslušamo je upravo ono što najviše može obogatiti svijet u kojem živimo, a ne forsiranje našeg viđenja i naših stavova. Dakle, te ograde naše svijesti su kod nekih više, kod nekih niže, kod nekih su šire, a kod nekih uže. I sve je to u redu. Problemi nastaju kod prodora ograde. Tada nam se može dogoditi da kroz rupu na ogradi vidimo prekrasne vidike koji samo čekaju da ih opazimo i uživamo u njima ili grozne nemani koje su samo čekale da im se omogući pristup u naš privatni prostor. Taj famozni 21. Prosinac-decembar je bio jedan veliki prodor ograde. Zašto? Zato što su ga potencirale generacije prije nas, zato što je obilježen prije gotovo 26000 godina, dakle, daleko više od jednog prosječnog ljudskog života i samim tim – mora da je važnije i veće od nas samih. E, pa, balon koji se počeo napuhavati prije 26000 godina je puknuo. Netko će biti, logično, razočaran, jer se ništa nije dogodilo osim grozne buke i još groznije tišine koja je uslijedila. S druge strane, hajdemo to gledati ovako: nešto veliko nam se maknulo s puta.
Vele da nema proročanstava za razdoblje nakon 21. 12. 2012. Da li uviđate potencijal? Da li možete zamisliti što je sve moguće sada kada je papir čist, kad je platno neiskrojeno, kad je područje nemapirano? Sada je moguće sve. Apsolutno sve. Ja, i opet sasvim osobno, gledam na to kao na mogućnost. Kada imam pred sobom prazan list, na njemu mogu izraziti mnoštvo stvari. Granicu mog izražaja definira samo to kako doživljavam granicu lista pred sobom. I što je još bolje, mogu pozvati prijatelje da mi se pridruže u stvaranju. To ste svi vi. To smo svi mi. Zar nije jedan veliki uspjeh vas kao ljudi, kao, ako baš tako hoćete, svjetloradnika da ste uspjeli doći tako daleko? To je fenomenalno! Zamislite koliko je novaca uloženo u trovanje ljudi – energetsko, hranom, informacijama, kemikalijama… Sve to smo uspjeli osvjestiti. Osvjestili smo da se 21. 12. 2012. nisu na Zemlju slavodobitno spustili nikakvi vanzemaljci koji će čarobnim štapićima srediti sve gluposti koje smo kao ljudi zakuhali, uključujući onečišćenje prirode, okrutnosti prema ljudima i drugim bićima s kojima dijelimo realnost ove planete, zatucanost, religije, podvojenosti…
Znate onu kinesku: nemoj mi dati ribu već me poduči ribolovu. Da li ste u ovih par tjedana što su prošli ikada pomislili da nismo spremni na neka velika spašavanja od strane nekih vanzemaljaca (i da se razumijemo: osobno vjerujem da postoje i drugi inteligentni oblici života u ovom kao i brojnim drugim univerzumima jer bi doista bilo naivno vjerovati da smo jedini)? Možda, i samo možda, možda smo mi njima učitelji, možda smo mi njima mentori? Možda mi njima moramo pokazati kako se izboriti sa demonima koji su tek u začetku u njihovim društvima? Da, možda imaju napredniju tehnologiju, no to ne mora automatski značiti da su oni napredniji u smislu svijesti. Uostalom, tko zna kakvu sve mi tehnologiju imamo na zemlji… Mene su kao školarku vodili vidjeti samo u muzeje sa dostignućima koja su bila u službi čovječanstva. Nikada me nisu vodili u super opremljenu jedinicu za proizvodnju bespilotnih međuplanetarnih letjelica. A vas? Da li to znače da ne postoje? Nisam tako sigurna…
Da skratim, dopustimo da vam je 21. 12. možda bio fenomelno veliko razočaranje. Zapravo, upravo onoliko kolika su vam bila očekivanja. Hajdemo, današnjice radi (a samim tim i sutrašnjice), podvući crtu i vidjeti kamo nas je to dovelo i kakvu smo pouku izvukli. Hajde da ne razmišljamo toliko o vanzemaljcima već o tuzemaljcima. Svi zajedno, svatko na svoj način, može upregnuti resurse koji su mu na raspolaganju – netko je izvrstan u elektronici, netko u podučavanju, netko u vrtlarstvu, netko bi mogao odvojiti nešto financijskih sredstava – dakle, kakve god resurse da imate, što god osjećate da vam je ugodno uložiti i krenite sa stvaranjem temelja tog novog, zlatnog doba. I pri tome ne mislim na neku new age bajku. Mislim na konkretno djelovanje osvještavanja i djelovanja sukladno tome. Da, naravno, neki će projekti biti napredniji neki malo manje, ovisno na kojoj razini (dimenziji) vibriraju učesnici. Ali to nije sad toliko bitno. Ono što je bitno da napravimo pomak, da u okviru svoje zajednice podijelite svoja otkrića i tako inspirirate ljude oko sebe da i oni počnu djelovati u smjeru podizanja kvalitete njihovih života. Vi, i ja s vama, mi smo ti koje se čekalo, mi smo ti koji trebamo ostvariti promjenu – ne susjed, ne prijatelj – ja. To je najviši oblik svijesti koji možemo postići da bi ostvarili pravu promjenu na ovoj planeti… Mi smo ti koje se čekalo. Zato razočaranje shvatite kao lekciju i djelujte.
Piše: Marijana Pontoni, svjetloradnici.com
Kao prvo, ako se vi nećete pohvaliti, ja ću vas… Jedna od najvećih pobjeda koje se mogu izvojevati za života je otvaranje očiju. Prvo treba otvoriti oči da sve ono što nas je sistem podučavao nije bilo za našu korist i naše zdravlje, već za zdravlje sistema. Možete li se vratiti malo unatrag i osvjestiti trenutak kad vam se to dogodilo, kad ste namirisali da nešto ne valja sa svijetom oko vas i da vi doista ne želite živjeti u takvom društvu? Da li možete pojmiti koliko je to teško bilo? Koliko ste ograda, koliko zapreka preskočili jednim jednostavnim protezanjem i otvaranjem očiju? Najmanje 2000 godina je u vašem slučaju propalo… Zar to nije enorman uspjeh? Osobno, svaki puta kada susretnem nekoga tko je još sretan mali kotačić u mehanizmu sustava, zahvalim se blagoslovu buđenja koji mi se dogodio… I nije važno odakle ćete krenuti, da li će vaše osvještavanje krenuti s aspekta hrane, duhovnosti, energije, ekonomije. Doista nije važno. Važno je da se ono dogodi i da svi mi, svatko za sebe, bude zahvalan na tome.
Činjenica da čitate ovaj tekst govori da je vrijeme koje ćete provesti čitajući ga jest manje vremena za izlaganje vijestima i mulju kojim nas gađaju iz srednjestrujaških medija. A vjerujte mi, u medijima postoje samo informacije – ne i istina. Nakon 12 godina provedenih u tom okruženju, vjerujem da imam dovoljno iskustva da to mogu ustvrditi. Dakle, tu ste. Zajedno sa mnom. I čitamo i pišemo stvari na ovim stranicama svjetloradnika. Da li to znači da smo nešto bolji od ljudi koji kupuju novine, gledaju dnevnike? Opet osobno, mislim da to nije nikakva mjera. Koliko je njima teže jer pate od silnih gluposti strpanih u hranu, ljekove, svakodnevicu, toliko je nama teže jer smo shvatili da se nalazimo na vjetrometini i još ne vidimo zaklon na vidiku. A baš je sezona sjeverca… Da li to znači da su tekstovi objavljeni na svjetloradnicima istina i samo istina? Ni to ne bih bila spremana tako okarakterizirati.
Svoj zadatak kao prevoditelja pokušavam odraditi korektno – prevesti tekst i ne uplesti u njega svoje stavove. Mislim da svi zaslužujemo primiti informaciju. Svaku dostupnu informaciju. I to je sve. Što ćete s tom infomacijom učiniti? Dragi moji, nemojte se uvrediti, ali to je sasvim vaša stvar. Neki će slijepo vjerovati i čekati da spas, doslovno, padne s neba. Neki će zabiti glavu u pijesak, neki će se početi paranoično odnositi prema svim informacijama koje im uđu u polje svijesti. Svatko će reagirati na svoj način. I opet osobno, mislim da se izvornima mogu smatrati samo tekstovi koji nisu kanalizirani, koji su autorski, a to uključuje i komentare koje putem kojih komunicirate s drugima na ovim stranicama. Sve ostalo je predmet koji tek trebamo svladati. Svatko ponaosob – za sebe.
Živimo u ogradama svoje svijesti. Često me iznenadi koliko se različito može tumačiti jedna te ista pojava. Pokušajte razgovarajući s vama dragim osobama, jednostavno dopustiti da vam prezentiraju svoje viđenje određenog događaja ili stanja stvari koji vam je poznat. I budite spremni na iznenađenja. Otvorenost da čujemo, da saslušamo je upravo ono što najviše može obogatiti svijet u kojem živimo, a ne forsiranje našeg viđenja i naših stavova. Dakle, te ograde naše svijesti su kod nekih više, kod nekih niže, kod nekih su šire, a kod nekih uže. I sve je to u redu. Problemi nastaju kod prodora ograde. Tada nam se može dogoditi da kroz rupu na ogradi vidimo prekrasne vidike koji samo čekaju da ih opazimo i uživamo u njima ili grozne nemani koje su samo čekale da im se omogući pristup u naš privatni prostor. Taj famozni 21. Prosinac-decembar je bio jedan veliki prodor ograde. Zašto? Zato što su ga potencirale generacije prije nas, zato što je obilježen prije gotovo 26000 godina, dakle, daleko više od jednog prosječnog ljudskog života i samim tim – mora da je važnije i veće od nas samih. E, pa, balon koji se počeo napuhavati prije 26000 godina je puknuo. Netko će biti, logično, razočaran, jer se ništa nije dogodilo osim grozne buke i još groznije tišine koja je uslijedila. S druge strane, hajdemo to gledati ovako: nešto veliko nam se maknulo s puta.
Vele da nema proročanstava za razdoblje nakon 21. 12. 2012. Da li uviđate potencijal? Da li možete zamisliti što je sve moguće sada kada je papir čist, kad je platno neiskrojeno, kad je područje nemapirano? Sada je moguće sve. Apsolutno sve. Ja, i opet sasvim osobno, gledam na to kao na mogućnost. Kada imam pred sobom prazan list, na njemu mogu izraziti mnoštvo stvari. Granicu mog izražaja definira samo to kako doživljavam granicu lista pred sobom. I što je još bolje, mogu pozvati prijatelje da mi se pridruže u stvaranju. To ste svi vi. To smo svi mi. Zar nije jedan veliki uspjeh vas kao ljudi, kao, ako baš tako hoćete, svjetloradnika da ste uspjeli doći tako daleko? To je fenomenalno! Zamislite koliko je novaca uloženo u trovanje ljudi – energetsko, hranom, informacijama, kemikalijama… Sve to smo uspjeli osvjestiti. Osvjestili smo da se 21. 12. 2012. nisu na Zemlju slavodobitno spustili nikakvi vanzemaljci koji će čarobnim štapićima srediti sve gluposti koje smo kao ljudi zakuhali, uključujući onečišćenje prirode, okrutnosti prema ljudima i drugim bićima s kojima dijelimo realnost ove planete, zatucanost, religije, podvojenosti…
Znate onu kinesku: nemoj mi dati ribu već me poduči ribolovu. Da li ste u ovih par tjedana što su prošli ikada pomislili da nismo spremni na neka velika spašavanja od strane nekih vanzemaljaca (i da se razumijemo: osobno vjerujem da postoje i drugi inteligentni oblici života u ovom kao i brojnim drugim univerzumima jer bi doista bilo naivno vjerovati da smo jedini)? Možda, i samo možda, možda smo mi njima učitelji, možda smo mi njima mentori? Možda mi njima moramo pokazati kako se izboriti sa demonima koji su tek u začetku u njihovim društvima? Da, možda imaju napredniju tehnologiju, no to ne mora automatski značiti da su oni napredniji u smislu svijesti. Uostalom, tko zna kakvu sve mi tehnologiju imamo na zemlji… Mene su kao školarku vodili vidjeti samo u muzeje sa dostignućima koja su bila u službi čovječanstva. Nikada me nisu vodili u super opremljenu jedinicu za proizvodnju bespilotnih međuplanetarnih letjelica. A vas? Da li to znače da ne postoje? Nisam tako sigurna…
Da skratim, dopustimo da vam je 21. 12. možda bio fenomelno veliko razočaranje. Zapravo, upravo onoliko kolika su vam bila očekivanja. Hajdemo, današnjice radi (a samim tim i sutrašnjice), podvući crtu i vidjeti kamo nas je to dovelo i kakvu smo pouku izvukli. Hajde da ne razmišljamo toliko o vanzemaljcima već o tuzemaljcima. Svi zajedno, svatko na svoj način, može upregnuti resurse koji su mu na raspolaganju – netko je izvrstan u elektronici, netko u podučavanju, netko u vrtlarstvu, netko bi mogao odvojiti nešto financijskih sredstava – dakle, kakve god resurse da imate, što god osjećate da vam je ugodno uložiti i krenite sa stvaranjem temelja tog novog, zlatnog doba. I pri tome ne mislim na neku new age bajku. Mislim na konkretno djelovanje osvještavanja i djelovanja sukladno tome. Da, naravno, neki će projekti biti napredniji neki malo manje, ovisno na kojoj razini (dimenziji) vibriraju učesnici. Ali to nije sad toliko bitno. Ono što je bitno da napravimo pomak, da u okviru svoje zajednice podijelite svoja otkrića i tako inspirirate ljude oko sebe da i oni počnu djelovati u smjeru podizanja kvalitete njihovih života. Vi, i ja s vama, mi smo ti koje se čekalo, mi smo ti koji trebamo ostvariti promjenu – ne susjed, ne prijatelj – ja. To je najviši oblik svijesti koji možemo postići da bi ostvarili pravu promjenu na ovoj planeti… Mi smo ti koje se čekalo. Zato razočaranje shvatite kao lekciju i djelujte.
Piše: Marijana Pontoni, svjetloradnici.com
