Srodne duše
Srodna duša - legenda ili istina?
Potraga za srodnom dušom od pamtivijeka pokreće čovječanstvo jer vjerujemo da će nam ona pomoći da postanemo bolji, preskočimo ograničenja i doživimo božansku ljubav. Vodi li nas taj put možda u propast?
Kad su se 1929. godine sreli, Simone de Beauvoir i Jean Paul Sartre znali su da je to ljubav za sva vremena. Iako nikad nisu živjeli zajedno, taj antikonformistički par otvoren za svaku vrstu iskustva „slobodne ljubavi“ ostao je zajedno do kraja života. Nešto slično Kleopatri i Marku Antoniju, čija je strast bila toliko moćna da im je omogućila svladavanje svih prepreka i ostvarenje svega što požele: ljubav, strast i mit o srodnoj duši, o kojoj svi mi maštamo gledajući njihovu životnu priču u filmovima s Richardom Burtonom i Elizabeth Taylor.
Svi mi zamišljamo srodnu dušu kao nekoga tko nas upotpunjuje, tko nas prihvaća onakvima kakvi jesmo bez obzira na sve naše mane, tko nas voli intenzitetom kojim nas nitko drugi na svijetu ne voli, tko nam je najbolji prijatelj, zbog koga ne moramo pristajati na kompromise, s kim smo duboko povezani, tko u trenutku zna što mislimo i što ćemo izgovoriti, kao nekoga za koga u trenutku znamo da je onaj pravi, bez sumnji, bez preispitivanja, bez nedoumica. I prije svega, kao nekoga tko nas nikad neće ostaviti.
Srodna duša znači sresti se i prepoznati, a ne upoznati se. To je toplina, prepoznavanje, nevjerojatna intimnost još od prve minute poznanstva, situacija u kojoj sve nekako teče svojim tijekom. Jer kad upoznate nekog i poželite pred njim biti bolji nego što zapravo jeste i pokušate zamaskirati svoje negativne osobine, to znači da ta osoba nije vaša druga polovica.
Riječ psihologa Psiholozi imaju podijeljena mišljenja o postojanju srodne duše. Mnogi smatraju da postoje fizionomije, karakteri i boje glasa koji nam oživljavaju sjećanja iz djetinjstva i aktiviraju neurobiološke mehanizme koji nas vode k posebnim osjećajima prema određenoj osobi, vrlo često k ljubavi na prvi pogled. Upravo ta privlačnost poslije prvog susreta zasniva se na određenom prepoznavanju, kao da su se srele dvije zvijezde koje pripadaju istoj konstelaciji.
Mnogi od nas sreli su u životu nekoliko partnera koji su se poslije pokazali pogrešnima. Ta iskustva pomažu nam da shvatimo koji dijelovi naše ličnosti zahtijevaju najviše pozornosti. Ako nas konstantno privlače isti tipovi ljudi zbog kojih smo poslije nesretni, moramo se prvo pozabaviti sami sobom i kočnicama koje nas sputavaju u uživanju u ljubavi i njezinoj pozitivnoj dimenziji. Ovako promatrana, srodna duša predstavljena je u pravoj konotaciji, tj. kao osobni put odrastanja, upoznavanja sebe i otvaranja novim dimenzijama ljubavi.
S druge strane, mnogi psiholozi smatraju da je srodna duša mit. Postajemo žrtve velikih očekivanja. Tražimo osobe koje će kompenzirati naše slabosti, ojačati našu snagu i dati nam podršku i bezuvjetno poštovanje. Frank Pittman, psihijatar iz Atlante, tvrdi da ništa nije donijelo toliko nesreće i nezadovoljstva koliko potraga za srodnom dušom: „Treba prestati vjerovati u mit o srodnoj duši. Svi ljudi ujedinjeni u bračnu ili bilo koju drugu ljubavnu vezu dolaze iz različitog društvenog miljea, potječu iz različitih obitelji i imaju drukčiju viziju svijeta. Magija je upravo u tome što možemo razviti takav pogled na svijet koji nam omogućuje da promatramo život očima partnera, ali i vlastitima“.
Potraga za srodnom dušom od pamtivijeka pokreće čovječanstvo jer vjerujemo da će nam ona pomoći da postanemo bolji, preskočimo ograničenja i doživimo božansku ljubav. Vodi li nas taj put možda u propast?
Kad su se 1929. godine sreli, Simone de Beauvoir i Jean Paul Sartre znali su da je to ljubav za sva vremena. Iako nikad nisu živjeli zajedno, taj antikonformistički par otvoren za svaku vrstu iskustva „slobodne ljubavi“ ostao je zajedno do kraja života. Nešto slično Kleopatri i Marku Antoniju, čija je strast bila toliko moćna da im je omogućila svladavanje svih prepreka i ostvarenje svega što požele: ljubav, strast i mit o srodnoj duši, o kojoj svi mi maštamo gledajući njihovu životnu priču u filmovima s Richardom Burtonom i Elizabeth Taylor.
Svi mi zamišljamo srodnu dušu kao nekoga tko nas upotpunjuje, tko nas prihvaća onakvima kakvi jesmo bez obzira na sve naše mane, tko nas voli intenzitetom kojim nas nitko drugi na svijetu ne voli, tko nam je najbolji prijatelj, zbog koga ne moramo pristajati na kompromise, s kim smo duboko povezani, tko u trenutku zna što mislimo i što ćemo izgovoriti, kao nekoga za koga u trenutku znamo da je onaj pravi, bez sumnji, bez preispitivanja, bez nedoumica. I prije svega, kao nekoga tko nas nikad neće ostaviti.
Srodna duša znači sresti se i prepoznati, a ne upoznati se. To je toplina, prepoznavanje, nevjerojatna intimnost još od prve minute poznanstva, situacija u kojoj sve nekako teče svojim tijekom. Jer kad upoznate nekog i poželite pred njim biti bolji nego što zapravo jeste i pokušate zamaskirati svoje negativne osobine, to znači da ta osoba nije vaša druga polovica.
Riječ psihologa Psiholozi imaju podijeljena mišljenja o postojanju srodne duše. Mnogi smatraju da postoje fizionomije, karakteri i boje glasa koji nam oživljavaju sjećanja iz djetinjstva i aktiviraju neurobiološke mehanizme koji nas vode k posebnim osjećajima prema određenoj osobi, vrlo često k ljubavi na prvi pogled. Upravo ta privlačnost poslije prvog susreta zasniva se na određenom prepoznavanju, kao da su se srele dvije zvijezde koje pripadaju istoj konstelaciji.
Mnogi od nas sreli su u životu nekoliko partnera koji su se poslije pokazali pogrešnima. Ta iskustva pomažu nam da shvatimo koji dijelovi naše ličnosti zahtijevaju najviše pozornosti. Ako nas konstantno privlače isti tipovi ljudi zbog kojih smo poslije nesretni, moramo se prvo pozabaviti sami sobom i kočnicama koje nas sputavaju u uživanju u ljubavi i njezinoj pozitivnoj dimenziji. Ovako promatrana, srodna duša predstavljena je u pravoj konotaciji, tj. kao osobni put odrastanja, upoznavanja sebe i otvaranja novim dimenzijama ljubavi.
S druge strane, mnogi psiholozi smatraju da je srodna duša mit. Postajemo žrtve velikih očekivanja. Tražimo osobe koje će kompenzirati naše slabosti, ojačati našu snagu i dati nam podršku i bezuvjetno poštovanje. Frank Pittman, psihijatar iz Atlante, tvrdi da ništa nije donijelo toliko nesreće i nezadovoljstva koliko potraga za srodnom dušom: „Treba prestati vjerovati u mit o srodnoj duši. Svi ljudi ujedinjeni u bračnu ili bilo koju drugu ljubavnu vezu dolaze iz različitog društvenog miljea, potječu iz različitih obitelji i imaju drukčiju viziju svijeta. Magija je upravo u tome što možemo razviti takav pogled na svijet koji nam omogućuje da promatramo život očima partnera, ali i vlastitima“.
"Zajedno sami"
Marko Šelić (Marčelo) – “Zajedno sami”
Nekako je trebalo kazniti Adama i Evu za njihov bezobrzluk i to bi bilo rešeno. On učini ovako: da svi ljudi dok je sveta i veka, imaju svest o tome da ljubav postoji; da svi ljudi, dok je sveta i veka, imaju potrebu da traže taj uzvišeni ideal da u tome uspevaju, dok je sveta i veka, kad je reč o stvarima ili prijateljstvu.
Ali da nikako ne uspevaju u onoj pravoj, onoj jedinoj ljubavi koja ih čini kompletnima.
Srodna duša. Druga polovina istog bića. Rebro. Dok je sveta i veka. Tako učini Svevišnji.
Da svi osećaju potrebu za voljenim bićem, ali da konstantno udaraju glavom o zid u potrazi za tom osobom, pronalazeći sve same pogrešne osobe na putu.
Veze i vezice. Brakovi i bračići. Zajednička potreba da se ljudi lažu kako su pravi jedno za drugo, a toliko stvari im jasno pokazuje, gotovo još od samog početka njihove priče, da oni možda mogu provesti neko vreme zajedno, možda i celi život i imati dece, zajedno uživati u njihovom odrastanju i stasavanju u ljude. ALI!… nisu pravo jedno za drugo.
Jednostavno zato što nisu. I taj gram koji im fali do savršenstva osećaju kao da nose olovnu ploču na leđima. A istina je ta da Gospod nije bio toliko surov da zaista ostavi duše nedovršene. Ne, ne. To bi bilo previše.
Učinio je da svako ima osobu svog života, i kada se srodne duše sretnu – čitav kosmos se koncentriše na tačku u kojoj su, tada i zauvek. Oni su srećna deca vasione. Međutim, eto, tu baš leži ceo problem. Treba se naći. Evo šta se konkretno dešava: ta i ta devojka, recimo, kao i svi drugi, ima svog idealnog muškarca; samo nevolja je ta što ona živi u Rumuniji, a on je Eskim. Koje su šanse da se ikada sretnu?
A znali bi, sve bi im bilo jasno kad bi se samo sreli… ali se naprosto neće sresti. Njihovi životi ostaće ljubavno promašeni. A kad promašiš ljubav, šta onda uopšte pogodiš?
I tako živimo razbacani po planeti, tražimo se, ne nalazimo se, tako je udešeno. Kraj? Nije još, postoji još jedno simpatično rešenjce čisto logičkog pitanja koje se pojavljuje u okviru ove kazne. Ono je u sledećem: ako je to sve tako raštrkano, a pride nasumice raštrkano, kombinatorika kaže da će se ipak negde desiti da srodne duše se sretnu. I to se dešava mnogo češće nego što bi zakoni kombinatorike dopustili.
Naime, ti ljudi se svakako nađu i ostvare svoju ljubav. A onda svi oko njih posmatraju, godinama posmatraju, taj srećni par… i pate još više.
Ne zato što su svi ljudi ljubomorni, nego zato što im takvi parovi dokazuju da srodne duše zaista postoje i da to nisu izmislili usamljeni pisci pekmezastih ljubića. Ne, taj nedostižan san, to najveće blago, dakle, postoji. Ali ga većina nas nema i ne nalazi.
Nekako je trebalo kazniti Adama i Evu za njihov bezobrzluk i to bi bilo rešeno. On učini ovako: da svi ljudi dok je sveta i veka, imaju svest o tome da ljubav postoji; da svi ljudi, dok je sveta i veka, imaju potrebu da traže taj uzvišeni ideal da u tome uspevaju, dok je sveta i veka, kad je reč o stvarima ili prijateljstvu.
Ali da nikako ne uspevaju u onoj pravoj, onoj jedinoj ljubavi koja ih čini kompletnima.
Srodna duša. Druga polovina istog bića. Rebro. Dok je sveta i veka. Tako učini Svevišnji.
Da svi osećaju potrebu za voljenim bićem, ali da konstantno udaraju glavom o zid u potrazi za tom osobom, pronalazeći sve same pogrešne osobe na putu.
Veze i vezice. Brakovi i bračići. Zajednička potreba da se ljudi lažu kako su pravi jedno za drugo, a toliko stvari im jasno pokazuje, gotovo još od samog početka njihove priče, da oni možda mogu provesti neko vreme zajedno, možda i celi život i imati dece, zajedno uživati u njihovom odrastanju i stasavanju u ljude. ALI!… nisu pravo jedno za drugo.
Jednostavno zato što nisu. I taj gram koji im fali do savršenstva osećaju kao da nose olovnu ploču na leđima. A istina je ta da Gospod nije bio toliko surov da zaista ostavi duše nedovršene. Ne, ne. To bi bilo previše.
Učinio je da svako ima osobu svog života, i kada se srodne duše sretnu – čitav kosmos se koncentriše na tačku u kojoj su, tada i zauvek. Oni su srećna deca vasione. Međutim, eto, tu baš leži ceo problem. Treba se naći. Evo šta se konkretno dešava: ta i ta devojka, recimo, kao i svi drugi, ima svog idealnog muškarca; samo nevolja je ta što ona živi u Rumuniji, a on je Eskim. Koje su šanse da se ikada sretnu?
A znali bi, sve bi im bilo jasno kad bi se samo sreli… ali se naprosto neće sresti. Njihovi životi ostaće ljubavno promašeni. A kad promašiš ljubav, šta onda uopšte pogodiš?
I tako živimo razbacani po planeti, tražimo se, ne nalazimo se, tako je udešeno. Kraj? Nije još, postoji još jedno simpatično rešenjce čisto logičkog pitanja koje se pojavljuje u okviru ove kazne. Ono je u sledećem: ako je to sve tako raštrkano, a pride nasumice raštrkano, kombinatorika kaže da će se ipak negde desiti da srodne duše se sretnu. I to se dešava mnogo češće nego što bi zakoni kombinatorike dopustili.
Naime, ti ljudi se svakako nađu i ostvare svoju ljubav. A onda svi oko njih posmatraju, godinama posmatraju, taj srećni par… i pate još više.
Ne zato što su svi ljudi ljubomorni, nego zato što im takvi parovi dokazuju da srodne duše zaista postoje i da to nisu izmislili usamljeni pisci pekmezastih ljubića. Ne, taj nedostižan san, to najveće blago, dakle, postoji. Ali ga većina nas nema i ne nalazi.
Srodne duše
Preuzeto sa: Svjetlo i Ljubav
Srodne duše su sve duše, koje nas sa dubokom ljubavlju prate kroz živote, uče nas i uče kroz nas.
Na našem putu kroz inkarnacije uvijek srećemo iste duše koje kroz nas uče ili mi učimo od njih. Taj proces je uvijek obostran. Te duše imaju uvijek određenu karmu s nama i moramo u svakom sljedećem životu vratiti jedni drugome "dugove". Srodne duše su svi članovi naše šire i uže obitelji, svi naši prijatelji i poznanici, naši poslovni kolege, susjedi, osobe koje idu s nama u školu, učitelji, i sve ostale osobe koje nam pomažu u ovom životu za nas daljnji razvoj kako u pozitivnom tako i u negativnom smislu. Osobe koje nam najviše "zla" nanose nam u biti najviše pomažu u našem duhovnom razvoju, zato jer rade iz čiste ljubavi prema nama (znam da je to teško shvatiti, ali jedino tako možemo doći do bezuvjetne ljubavi)
Ljudi kad kažu srodna duša pretežno misle na osobu koja ispunjava naše srce i koja nas voli i želi podijeliti sve trenutke svoga života s nama. Osoba koja nam daje ljubav i harmoniju, romantiku... Ali ta osoba nije srodna duša nego naša određena srodna dusa.
Ta srodna duša je muški ili ženski dio nas. Radi se o ženskom ili muškom aspektu našeg višeg bića, naše vise svjesnosti. Svaka osoba, bilo muško ili žensko, ima u sebi mušku i žensku stranu. Desna strana je takozvana ženska ili jing, a lijeva strana je takozvana muška ili jang.
Srodne duše se prepoznaju po boji, mirisu, zvuku, melodiji i vuku jedan prema drugome. Srodne duše su uvijek ista bića! One imaju isti zvuk, miris, i iste energije čak i ako izgledaju potpuno drukčije ili ako se jedna duša inkarnirala, a druga ne. Tu energiju naše srodne duše osjećamo u srcu, jer se tu ta frekvencija u svakom slučaju osjeća i mi znamo da postoji naše sjedinjenje. Slično se dogodi ako se srodne duše sretnu. Onda se prisjetimo vječne ljubavi između nas. Pravi uzrok "ljubavi na prvi pogled" je prepoznavanje voljene osobe u srcu. Kod prepoznavanja srodne duše je osjećaj tako lijep, magijski, Božanski i mi mislimo da postoji samo jedna srodna dusa.
Ali nije uvijek tako da svoju srodnu dušu odmah prepoznamo. Katkad se dogodi da sretnemo srodnu dušu i tek poslije shvatimo da je ta duša bila kod nas, a mi je nismo prepoznali. Za prepoznavanje srodne duše je potrebno imati i određeni duhovni nivo.
U svakom slučaju se radi o ljubavi. Jer postoje mnoge duše koje se vole, s kojima smo mi bili povezani u mnogim ulogama ( majka-dijete, prijatelji, unuk/a-djed baka...) i s kojima smo odigrali razne uloge života, a pri tome jedni drugima pomogli u našem duhovnom razvoju.
Isto tako se može dogoditi da u ovom životu ne sretnete svoju srodnu dušu, ali nemojte zbog toga biti tužni jer je sve povezan sa svojom srodnom dušom na duhovnoj razini i nitko nas ne može odvojiti. Dvije srodne duše su povezane vječno.
Srodne duše su sve duše, koje nas sa dubokom ljubavlju prate kroz živote, uče nas i uče kroz nas.
Na našem putu kroz inkarnacije uvijek srećemo iste duše koje kroz nas uče ili mi učimo od njih. Taj proces je uvijek obostran. Te duše imaju uvijek određenu karmu s nama i moramo u svakom sljedećem životu vratiti jedni drugome "dugove". Srodne duše su svi članovi naše šire i uže obitelji, svi naši prijatelji i poznanici, naši poslovni kolege, susjedi, osobe koje idu s nama u školu, učitelji, i sve ostale osobe koje nam pomažu u ovom životu za nas daljnji razvoj kako u pozitivnom tako i u negativnom smislu. Osobe koje nam najviše "zla" nanose nam u biti najviše pomažu u našem duhovnom razvoju, zato jer rade iz čiste ljubavi prema nama (znam da je to teško shvatiti, ali jedino tako možemo doći do bezuvjetne ljubavi)
Ljudi kad kažu srodna duša pretežno misle na osobu koja ispunjava naše srce i koja nas voli i želi podijeliti sve trenutke svoga života s nama. Osoba koja nam daje ljubav i harmoniju, romantiku... Ali ta osoba nije srodna duša nego naša određena srodna dusa.
Ta srodna duša je muški ili ženski dio nas. Radi se o ženskom ili muškom aspektu našeg višeg bića, naše vise svjesnosti. Svaka osoba, bilo muško ili žensko, ima u sebi mušku i žensku stranu. Desna strana je takozvana ženska ili jing, a lijeva strana je takozvana muška ili jang.
Srodne duše se prepoznaju po boji, mirisu, zvuku, melodiji i vuku jedan prema drugome. Srodne duše su uvijek ista bića! One imaju isti zvuk, miris, i iste energije čak i ako izgledaju potpuno drukčije ili ako se jedna duša inkarnirala, a druga ne. Tu energiju naše srodne duše osjećamo u srcu, jer se tu ta frekvencija u svakom slučaju osjeća i mi znamo da postoji naše sjedinjenje. Slično se dogodi ako se srodne duše sretnu. Onda se prisjetimo vječne ljubavi između nas. Pravi uzrok "ljubavi na prvi pogled" je prepoznavanje voljene osobe u srcu. Kod prepoznavanja srodne duše je osjećaj tako lijep, magijski, Božanski i mi mislimo da postoji samo jedna srodna dusa.
Ali nije uvijek tako da svoju srodnu dušu odmah prepoznamo. Katkad se dogodi da sretnemo srodnu dušu i tek poslije shvatimo da je ta duša bila kod nas, a mi je nismo prepoznali. Za prepoznavanje srodne duše je potrebno imati i određeni duhovni nivo.
U svakom slučaju se radi o ljubavi. Jer postoje mnoge duše koje se vole, s kojima smo mi bili povezani u mnogim ulogama ( majka-dijete, prijatelji, unuk/a-djed baka...) i s kojima smo odigrali razne uloge života, a pri tome jedni drugima pomogli u našem duhovnom razvoju.
Isto tako se može dogoditi da u ovom životu ne sretnete svoju srodnu dušu, ali nemojte zbog toga biti tužni jer je sve povezan sa svojom srodnom dušom na duhovnoj razini i nitko nas ne može odvojiti. Dvije srodne duše su povezane vječno.
Imena
Pronađeš negde nekakvog Mišu,
nekakvog Gorana,
Dragana,
Svetu,
pronađeš drugare nalik na sebe
i staneš tako i ne veruješ
da ima neko kao ti- isti,
na ovom drukčijem svetu.
I ništa ne mora da se kaže.
Sve se unapred zna i razume.
Možda te neke Mire sad traže.
Možda Gordana neka ne ume
bez tebe,
Jelene,
Milice,
Vide,
do nekog ogromnog sunca da ide.
I ne znaš koliko kao ti - takvih
večeras ponovo nekog nemaju.
I ne znaš koliko kao ti - istih
za susret sa tobom baš sad se spremaju.
I ne znaš ko su to, kao ti - divni
i što su jastuke suzama vlažili.
A lepo ste se mogli sresti
samo da ste se malo potražili.
I krećeš u život s pogrešnim nekim.
S drukčijim nekim.
Nekim dalekim.
A Boris,
Vera,
Vladan
i Sanja
još uvek samo tebe sanja.
Miroslav Antić
Pronađeš negde nekakvog Mišu,
nekakvog Gorana,
Dragana,
Svetu,
pronađeš drugare nalik na sebe
i staneš tako i ne veruješ
da ima neko kao ti- isti,
na ovom drukčijem svetu.
I ništa ne mora da se kaže.
Sve se unapred zna i razume.
Možda te neke Mire sad traže.
Možda Gordana neka ne ume
bez tebe,
Jelene,
Milice,
Vide,
do nekog ogromnog sunca da ide.
I ne znaš koliko kao ti - takvih
večeras ponovo nekog nemaju.
I ne znaš koliko kao ti - istih
za susret sa tobom baš sad se spremaju.
I ne znaš ko su to, kao ti - divni
i što su jastuke suzama vlažili.
A lepo ste se mogli sresti
samo da ste se malo potražili.
I krećeš u život s pogrešnim nekim.
S drukčijim nekim.
Nekim dalekim.
A Boris,
Vera,
Vladan
i Sanja
još uvek samo tebe sanja.
Miroslav Antić
