suGLASNICI PREKIDAJU ŠUTNJU
Autorice teksta: Katica Buljan Herceg, prof. Lidija Carević, prof. Posljednjih desetak godina, prof.Buljan Herceg iz Zagreba ponijela je odgovornost da u javnosti progovara o indigo fenomenu pripremajući teren za događaje kojima upravosada svjedočimo. Kroz jedinstveni terapijski pristup – metodu regulacije biopolja objedinila je znanstvene i duhovne principe koji leže u pozadini čitave lepeze poremećaja i bolesti. Istovremeno, unatrag dvije godine, logopedski rad prof. Lidije Carević u Dubrovniku pretvorio se u pravu enigmu. Koliko god to nevjerojatno zvučalo, djeca s teškim komunikacijskim poteškoćama, nepogrešivo su usmjeravala njezinu potragu prama prof. Buljan Herceg. Događaji kojima su svjedočile u zajedničkoj suradnji u korijenu su promijenili njihove živote i do sada duboko dotaknuli živote mnogih ljudi. Odškrinuta su vrata u svjetove o kojima smo do sada čitali samo kao o mogućnostima. Tekst koji slijedi izvorni je tekst namijenjen jednom časopisu koji nije objavljen, a u skraćenoj i iskrivljenoj verziji objavljen je u elektronskom obliku. Iz perspektive profesija koje prate i bave se dječjim razvojem, unazad tridesetak godina uočen je postupni porast razvojnih teškoća. Stalno se govori o sve većem broju djece s poremećajima pažnje i hiperaktivnosti, jezičnih poremećaja, poremećaja iz autističnog spektra, kao i cijele palete smetnji u djece kao što su anksioznost, dječje depresije, epi napadi, alergije itd. |
REIKI Tarot Kontakt: Morana, Reiki Majstor energetski terapeut i savjetnik mob: 098/9770 275 Mail: [email protected] O MENI prijatelji: Astrologija Joga smijeha Priroda zna... Afa alge INDIGO DJECA Tko su indigo djeca Kristalna djeca Kutak za kućne ljubimce Moje priče... BLOG Indigo kristalni most
Granešina 35 (uz Grad mladih, bivši Pionirski grad) 10 040 Zagreb mob: Prof.def.Katica Buljan Herceg 098/18-00-159 Goran Herceg 091/736-1893 web: www.ikm.hr mail: [email protected] |
Posljednjih par godina sve više se govori o kristalnoj, zvjezdanoj, duginoj kao o najmlađim generacijama visokoosjetljive djece. Njihova hiperosjetljivost je to što ih čini iznimno ranjivima i samim tim podložnijima svim onim stanjima koja se medicinskom terminologijom svrstavaju u različite razvojne poremećaje. Osnovni problem suvremene medicine, srodnih disciplina pa tako i onih iz područja razvojnih znanosti je taj, što svoja saznanja crpe gotovo isključivo iz analitičkog pristupa i materijalističkog poimanja života.
Teorijski okviri te iz njih proizašli terapeutski postupci, također se zasnivaju na analitičkom pristupu u promatranju i radu s djecom s razvojnim poteškoćama.
Za većinu razvojnih poremećaja (autizam, disleksija, jezične teškoće...) znanost još nije utvrdila jasan uzrok njihova nastanka.
Većina terapeutskih postupaka usmjerena je na problem i promjenu ponašanja.
Da bismo imali jasniju sliku nekog disharmoničnog stanja, potreban je sintetički, odnosno cjeloviti uvid u širu sliku ljudskog zdravlja.
Unatoč tome što prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije zdravlje predstavlja tjelesno, duševno i socijalno blagostanje, stavka duhovno, gotovo je potpuno izostavljena iz dijagnostike kao i iz prakse.
U tom smislu, zdravlje moramo promatrati kao ravnotežu na fizičkoj, mentalnoj i emocionalno-duhovnoj razini.
Najveći problem suvremene medicine je što još uvijek zapostavlja upravo emocionalnu i duhovnu komponentu ljudskog bića, iz koje i preko koje, teče razvoj svakog pojedinca.
Postavlja se pitanje, zbog čega još uvijek nema dovoljno interdisciplinarnih istraživanja koja bi objedinila suvremene spoznaje iz medicine, neurobiologije, psihologije, kvantne fizike i srodnih disciplina.
Neke od relativno novijih grana znanosti, poput psihoneuroimunologije, neurokardiologije ili noetičkih znanosti, objašnjavaju povezanost osjećajne, mentalne i fizičke razine svakog bića.
Intrigantno i fascinirajuće otkriće znanstvenika D. Wintera govori u prilog njihove tijesne povezanosti – naime, otkrio je da emocije mogu reprogramirati strukturu DNA jer su emocije kao i misli energija određenih frekvencija u kretanju.
Kako zbog neznanja još uvijek prevladava otpor prema prihvaćanju nefizičke energetske stvarnosti, tako i sam pojam energija kod različitih ljudi stvara različite nejasne konotacije.
U današnje vrijeme, kada postoji toliki broj znanstvenih istraživanja koja dokazuju i objašnjavaju kvantnu ili subatomsku razinu, kao i energetske pretvorbe i transmisije, skepticizam vezan uz energiju i „rad s energijom" više nema pokriće.
ZABLUDE O KOMUNIKACIJI
Sve oko nas, kao i mi sami je energija različitih frekvencija, odnosno gustoće. Drugim riječima, s energijom radimo svi u svakom trenutku. Energija misli, osjećaja, govora neprestano je u međudjelovanju sa svime oko sebe.
Svi mi komuniciramo i onda kada ne govorimo. Naše tijelo stalno odašilje i prima informacije iz okoline iako često toga nismo niti svjesni.
Zbog toga je komunikacija proces koji neprestano teče – govorili mi ili ne pa čak i htjeli mi to ili ne.
Osnovna zabluda o komunikaciji je ta da ljudi dominantno komuniciraju govorom. Govor ima tek neznatan udio u cjelokupnoj komunikaciji. Neverbalnim putem odašiljemo gotovo 90% poruka.
Uobičajeno se pod pojmom neverbalne komunikacije smatra sve ono što se može iščitati iz našeg ponašanja, držanja te načina govora.
Ono što smo previdjeli – to je ona nevidljiva razina emocionalne komunikacije.
Često zanemarujemo ono što registriramo u prvim sekundama susreta s nekom osobom jer smo naučeni biti orjentirani na govor. Pri tom smo uljudni, „dobro odgojeni", i naravno često neiskreni, odnosno u potpunom nesuglasju s onim što istinski osjećamo i mislimo.
Drugim riječima, jezična i govorna komunikacija, ostavljaju ogroman prostor za laž i manipulaciju za one koji računaju na nesposobnost većine da iščitava izvornu namjeru. (Retorika mnogih potvrđuje upravo ovo.)
Nove generacije visokoosjetljive djece upravo nepogrešivo iščitavaju izvornu namjeru i poput radara registriraju sve što se odvija u nevidljivom polju.
Ova djeca dominantno komuniciraju na neverbalnoj razini koju nismo dovoljno osvijestili i stoga mogu imati problem u interakciji sa onima koji nisu dovoljno svjesni ove suptilne razine komunikacije.
U lepezi poteškoća različitog intenziteta, ali i različite pojavnosti s kojima se nose visokoosjetljiva djeca, poremećaji socijalnog kontakta i komunikacije su vrlo učestali. Autizam kod kojeg je najizraženiji upravo izostanak, odnosno poremećaj u socijalnoj interakciji i komunikaciji, zapravo je vrh ledenog brijega koji otapa priča o kristalnoj djeci.
Tekst koji čitate odnosi se upravo na sam vrh skrivenog ledenog brijega koji predstavlja poremećaje iz autističnog spektra unutar kojeg su otpisivane čitave generacije djece.
MAJSTORI SUPTILNE KOMUNIKACIJE
Očigledno smo previdjeli činjenicu da među nama postoje majstori najsuptilnije komunikacije kojima mi još uvijek nismo dorasli. To su upravo oni koji se skrivaju iza maski autistične djece.
Djeca iz Dubrovnika povjerila su ključeve za rješavanje te vječne enigme.
Nakon dvije godine intenzivnih zbivanja te višemjesečne šutnje za javnost, djeca su naložila prekidanje te šutnje i iznošenje kompletne priče.
Dugogodišnje iskustvo u radu s djecom defektologinje prof. Katice Buljan Herceg iz Zagreba, od samog početka upućivalo je na odbacivanje klišeiziranih pristupa u pogledu dijagnostike, a jednako tako i terapijskog pristupa.
Njezino iskustvo nepogrešivo je vodilo ka novom i drugačijem pogledu na prirodu samih poremećaja, te je postupno izvelo potpuno izvan okvira standardnog rehabilitatorskog rada.
Komunikacija i odnosi s djecom vodili su je ka sve suptilnijim razinama komunikacije – od crteža prema izravnoj telepatskoj komunikaciji s djecom još od 1997. Već tada je bila sigurna da se kod velikog broja djece krije izvanredno znanje, nemjerljiva inteligencija kao i sposobnosti o kojima je kasnije progovorila objašnjavajući ih pod nazivom indigo i kristalna djeca.
Mnoga od njih imala su informacije koje objektivno nisu imali otkuda saznati ili naučiti, sposobnost predviđanja budućih događaja i sjećanja na prošle živote.
Višegodišnje logopedsko iskustvo prof. Lidije Carević iz Dubrovnika, naprotiv, išlo je naizgled uobičajenim tijekom. Znanstveni studij iz područja Jezične komunikacije i kognitivne neuroznanosti kao i specijalistički studij Rane intervencije trebali su omogućiti odgovore na pitanja koja su se rojila u radu s djecom. Iskustvo s autističnom djecom ubrzo ju je povelo ka otkrivanju i spoznavanju nepoznatog lica autizma.
Kroz postupni rad s dvoje autistične djece koja nisu govorila, 2006. započeta je prva komunikacija pisanim putem preko računala. Zbunjujuće je bilo to što su imali samo četiri godine i nikada prije nisu bili poučavani pisanju.
Osim teških komunikacijskih smetnji, njihovo ponašanje još je odavalo i dojam intelektualnog zaostajanja.
Ali, odmah je postalo jasno da unatoč tome, njihovo jezično znanje kao i opseg općenitog znanja koje su pokazivali daleko nadmašuje njihovu dob.
Uskoro se počelo potvrđivati, kako nisu u pitanju pojedinačni slučajevi, jer je svako sljedeće dijete s poremećajem iz autističnog spektra koje joj je došlo na tretman pokazivalo iste sposobnosti.
Od 2007. do 2009. godine u kabinet je na individualne terapije dolazilo desetero djece u dobi od 2 do 12 g. koja su imala ista ili slična obilježja.
Prvotna namjera nakon otkrića ove jedinstvene mogućnosti komunikacije, bila je pomoći djeci da tu sposobnost počnu koristiti u svrhu funkcionalne svakodnevne komunikacije. Samo troje djece je do izvjesne mjere prihvatilo komunicirati na ovaj način i s drugim osobama izvan kabineta. Jedno od njih zahvaljujući mogućnosti psihologijske reopservacije, dobilo je priliku za prijelaz iz Škole s posebnim programom u šesti razred redovne škole.
Iskustva s djecom koja su kroz pisanu komunikaciju počela progovarati o drugim svjetovima, uskoro su povela u slijepu ulicu u kojoj struka nije imala odgovore na pitanja kojih je iz dana u dan bilo sve više.
Djeca su pisala o frekvencijama, univerzumu, univerzalnom znanju, astralnim putovanjima, telepatskoj komunikaciji i sličnom.
Potraga za odgovorima, unatoč prvotnoj odbojnosti prema senzacionalističkim, površnim pričama o inidgo djeci, s kojima se najčešće susretala, ubrzo ju je dovela do suradnje s prof. Buljan Herceg u Zagrebu.
To je bila jedina osoba iz struke čiji su cjeloviti uvidi i drugačiji pristup dali smisao dotadašnjim razgovorima s djecom i cjelokupnom iskustvu s njima.
Sve je dobilo jasnije i potpuno novo značenje te se pokazalo da su ih djeca vodila i nepogrešivo pripremala njihov susret.
Tako je započela jedinstvena suradnja Dubrovnika i Zagreba. Suradnja Dubrovnika i Zagreba ubrzo je slagala i izoštravala sliku.
Priča o djeci s poremećajima komunikacije koja su komunicirala pisanim putem dobila je zamah. U dubrovačkom logopedskom kabinetu iz mjeseca u mjesec, bilo je sve više djece. Susreti s nekolicinom njih iz Zagreba, Splita, Makarske, Korčule... potvrđivali su pravilo – sva su djeca bez prethodnog poučavanja ili pripreme spontano i voljno prihvaćala i započinjala komunikaciju putem računala.
Kroz vrijeme postalo je jasno da nijedno od djece ne doživljava ovakav način komunikacije kao sredstvo svakodnevnog komuniciranja s okolinom. Pokazalo se da je pisana komunikacija imala posve drugu svrhu.
Kroz godinu i pol dana kroz kabinet je prošlo više od tridesetero djece s istim sposobnostima. Tijekom vremena, iskustvo s pisanom komunikacijom počelo je otkrivati potpuno nove spoznaje.
Ne samo da je dijete za djetetom s poremećajem iz autističnog spektra potvrđivalo kako bez obzira na dob (pisala su djeca od 2 godine!!!) s lakoćom uspostavlja komunikaciju pisanim putem, već su demantirali i sve druge teoretske i znanstvene općeprihvaćene postavke.
Teorijski okviri te iz njih proizašli terapeutski postupci, također se zasnivaju na analitičkom pristupu u promatranju i radu s djecom s razvojnim poteškoćama.
Za većinu razvojnih poremećaja (autizam, disleksija, jezične teškoće...) znanost još nije utvrdila jasan uzrok njihova nastanka.
Većina terapeutskih postupaka usmjerena je na problem i promjenu ponašanja.
Da bismo imali jasniju sliku nekog disharmoničnog stanja, potreban je sintetički, odnosno cjeloviti uvid u širu sliku ljudskog zdravlja.
Unatoč tome što prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije zdravlje predstavlja tjelesno, duševno i socijalno blagostanje, stavka duhovno, gotovo je potpuno izostavljena iz dijagnostike kao i iz prakse.
U tom smislu, zdravlje moramo promatrati kao ravnotežu na fizičkoj, mentalnoj i emocionalno-duhovnoj razini.
Najveći problem suvremene medicine je što još uvijek zapostavlja upravo emocionalnu i duhovnu komponentu ljudskog bića, iz koje i preko koje, teče razvoj svakog pojedinca.
Postavlja se pitanje, zbog čega još uvijek nema dovoljno interdisciplinarnih istraživanja koja bi objedinila suvremene spoznaje iz medicine, neurobiologije, psihologije, kvantne fizike i srodnih disciplina.
Neke od relativno novijih grana znanosti, poput psihoneuroimunologije, neurokardiologije ili noetičkih znanosti, objašnjavaju povezanost osjećajne, mentalne i fizičke razine svakog bića.
Intrigantno i fascinirajuće otkriće znanstvenika D. Wintera govori u prilog njihove tijesne povezanosti – naime, otkrio je da emocije mogu reprogramirati strukturu DNA jer su emocije kao i misli energija određenih frekvencija u kretanju.
Kako zbog neznanja još uvijek prevladava otpor prema prihvaćanju nefizičke energetske stvarnosti, tako i sam pojam energija kod različitih ljudi stvara različite nejasne konotacije.
U današnje vrijeme, kada postoji toliki broj znanstvenih istraživanja koja dokazuju i objašnjavaju kvantnu ili subatomsku razinu, kao i energetske pretvorbe i transmisije, skepticizam vezan uz energiju i „rad s energijom" više nema pokriće.
ZABLUDE O KOMUNIKACIJI
Sve oko nas, kao i mi sami je energija različitih frekvencija, odnosno gustoće. Drugim riječima, s energijom radimo svi u svakom trenutku. Energija misli, osjećaja, govora neprestano je u međudjelovanju sa svime oko sebe.
Svi mi komuniciramo i onda kada ne govorimo. Naše tijelo stalno odašilje i prima informacije iz okoline iako često toga nismo niti svjesni.
Zbog toga je komunikacija proces koji neprestano teče – govorili mi ili ne pa čak i htjeli mi to ili ne.
Osnovna zabluda o komunikaciji je ta da ljudi dominantno komuniciraju govorom. Govor ima tek neznatan udio u cjelokupnoj komunikaciji. Neverbalnim putem odašiljemo gotovo 90% poruka.
Uobičajeno se pod pojmom neverbalne komunikacije smatra sve ono što se može iščitati iz našeg ponašanja, držanja te načina govora.
Ono što smo previdjeli – to je ona nevidljiva razina emocionalne komunikacije.
Često zanemarujemo ono što registriramo u prvim sekundama susreta s nekom osobom jer smo naučeni biti orjentirani na govor. Pri tom smo uljudni, „dobro odgojeni", i naravno često neiskreni, odnosno u potpunom nesuglasju s onim što istinski osjećamo i mislimo.
Drugim riječima, jezična i govorna komunikacija, ostavljaju ogroman prostor za laž i manipulaciju za one koji računaju na nesposobnost većine da iščitava izvornu namjeru. (Retorika mnogih potvrđuje upravo ovo.)
Nove generacije visokoosjetljive djece upravo nepogrešivo iščitavaju izvornu namjeru i poput radara registriraju sve što se odvija u nevidljivom polju.
Ova djeca dominantno komuniciraju na neverbalnoj razini koju nismo dovoljno osvijestili i stoga mogu imati problem u interakciji sa onima koji nisu dovoljno svjesni ove suptilne razine komunikacije.
U lepezi poteškoća različitog intenziteta, ali i različite pojavnosti s kojima se nose visokoosjetljiva djeca, poremećaji socijalnog kontakta i komunikacije su vrlo učestali. Autizam kod kojeg je najizraženiji upravo izostanak, odnosno poremećaj u socijalnoj interakciji i komunikaciji, zapravo je vrh ledenog brijega koji otapa priča o kristalnoj djeci.
Tekst koji čitate odnosi se upravo na sam vrh skrivenog ledenog brijega koji predstavlja poremećaje iz autističnog spektra unutar kojeg su otpisivane čitave generacije djece.
MAJSTORI SUPTILNE KOMUNIKACIJE
Očigledno smo previdjeli činjenicu da među nama postoje majstori najsuptilnije komunikacije kojima mi još uvijek nismo dorasli. To su upravo oni koji se skrivaju iza maski autistične djece.
Djeca iz Dubrovnika povjerila su ključeve za rješavanje te vječne enigme.
Nakon dvije godine intenzivnih zbivanja te višemjesečne šutnje za javnost, djeca su naložila prekidanje te šutnje i iznošenje kompletne priče.
Dugogodišnje iskustvo u radu s djecom defektologinje prof. Katice Buljan Herceg iz Zagreba, od samog početka upućivalo je na odbacivanje klišeiziranih pristupa u pogledu dijagnostike, a jednako tako i terapijskog pristupa.
Njezino iskustvo nepogrešivo je vodilo ka novom i drugačijem pogledu na prirodu samih poremećaja, te je postupno izvelo potpuno izvan okvira standardnog rehabilitatorskog rada.
Komunikacija i odnosi s djecom vodili su je ka sve suptilnijim razinama komunikacije – od crteža prema izravnoj telepatskoj komunikaciji s djecom još od 1997. Već tada je bila sigurna da se kod velikog broja djece krije izvanredno znanje, nemjerljiva inteligencija kao i sposobnosti o kojima je kasnije progovorila objašnjavajući ih pod nazivom indigo i kristalna djeca.
Mnoga od njih imala su informacije koje objektivno nisu imali otkuda saznati ili naučiti, sposobnost predviđanja budućih događaja i sjećanja na prošle živote.
Višegodišnje logopedsko iskustvo prof. Lidije Carević iz Dubrovnika, naprotiv, išlo je naizgled uobičajenim tijekom. Znanstveni studij iz područja Jezične komunikacije i kognitivne neuroznanosti kao i specijalistički studij Rane intervencije trebali su omogućiti odgovore na pitanja koja su se rojila u radu s djecom. Iskustvo s autističnom djecom ubrzo ju je povelo ka otkrivanju i spoznavanju nepoznatog lica autizma.
Kroz postupni rad s dvoje autistične djece koja nisu govorila, 2006. započeta je prva komunikacija pisanim putem preko računala. Zbunjujuće je bilo to što su imali samo četiri godine i nikada prije nisu bili poučavani pisanju.
Osim teških komunikacijskih smetnji, njihovo ponašanje još je odavalo i dojam intelektualnog zaostajanja.
Ali, odmah je postalo jasno da unatoč tome, njihovo jezično znanje kao i opseg općenitog znanja koje su pokazivali daleko nadmašuje njihovu dob.
Uskoro se počelo potvrđivati, kako nisu u pitanju pojedinačni slučajevi, jer je svako sljedeće dijete s poremećajem iz autističnog spektra koje joj je došlo na tretman pokazivalo iste sposobnosti.
Od 2007. do 2009. godine u kabinet je na individualne terapije dolazilo desetero djece u dobi od 2 do 12 g. koja su imala ista ili slična obilježja.
Prvotna namjera nakon otkrića ove jedinstvene mogućnosti komunikacije, bila je pomoći djeci da tu sposobnost počnu koristiti u svrhu funkcionalne svakodnevne komunikacije. Samo troje djece je do izvjesne mjere prihvatilo komunicirati na ovaj način i s drugim osobama izvan kabineta. Jedno od njih zahvaljujući mogućnosti psihologijske reopservacije, dobilo je priliku za prijelaz iz Škole s posebnim programom u šesti razred redovne škole.
Iskustva s djecom koja su kroz pisanu komunikaciju počela progovarati o drugim svjetovima, uskoro su povela u slijepu ulicu u kojoj struka nije imala odgovore na pitanja kojih je iz dana u dan bilo sve više.
Djeca su pisala o frekvencijama, univerzumu, univerzalnom znanju, astralnim putovanjima, telepatskoj komunikaciji i sličnom.
Potraga za odgovorima, unatoč prvotnoj odbojnosti prema senzacionalističkim, površnim pričama o inidgo djeci, s kojima se najčešće susretala, ubrzo ju je dovela do suradnje s prof. Buljan Herceg u Zagrebu.
To je bila jedina osoba iz struke čiji su cjeloviti uvidi i drugačiji pristup dali smisao dotadašnjim razgovorima s djecom i cjelokupnom iskustvu s njima.
Sve je dobilo jasnije i potpuno novo značenje te se pokazalo da su ih djeca vodila i nepogrešivo pripremala njihov susret.
Tako je započela jedinstvena suradnja Dubrovnika i Zagreba. Suradnja Dubrovnika i Zagreba ubrzo je slagala i izoštravala sliku.
Priča o djeci s poremećajima komunikacije koja su komunicirala pisanim putem dobila je zamah. U dubrovačkom logopedskom kabinetu iz mjeseca u mjesec, bilo je sve više djece. Susreti s nekolicinom njih iz Zagreba, Splita, Makarske, Korčule... potvrđivali su pravilo – sva su djeca bez prethodnog poučavanja ili pripreme spontano i voljno prihvaćala i započinjala komunikaciju putem računala.
Kroz vrijeme postalo je jasno da nijedno od djece ne doživljava ovakav način komunikacije kao sredstvo svakodnevnog komuniciranja s okolinom. Pokazalo se da je pisana komunikacija imala posve drugu svrhu.
Kroz godinu i pol dana kroz kabinet je prošlo više od tridesetero djece s istim sposobnostima. Tijekom vremena, iskustvo s pisanom komunikacijom počelo je otkrivati potpuno nove spoznaje.
Ne samo da je dijete za djetetom s poremećajem iz autističnog spektra potvrđivalo kako bez obzira na dob (pisala su djeca od 2 godine!!!) s lakoćom uspostavlja komunikaciju pisanim putem, već su demantirali i sve druge teoretske i znanstvene općeprihvaćene postavke.
- sva su djeca spontano započinjala komunikaciju
- nepogrešivo su iščitavala i najskrivenije namjere drugih osoba
- vladali su prostorom i odnosima, ali ne na nama uobičajen i površnim uvidom razumljiv način.
- njihova inteligencija i znanje nadilazila je ne samo dob već i znanje odraslog visokoobrazovanog čovjeka
- koristili su izraze koji su opisivali različite oblike energetskih transformacija i prijenosa
- svi su međusobno telepatski komunicirali. Pisali su jedni o drugima, mada se nikada nisu fizički sreli, a tako su isto pisali i o ljudima koje fizički nisu poznavali
- dominantno su se služili jezikom simbola, te je za razumijevanje cjelokupne slike bilo potrebno pronalaziti značenja i tumačenja u rječniku simbola
Pokušavajući pronaći i proniknuti u značenje izraza poput sonološki prijenos, kispijanska energija, zomora, romoruko inicijacije, argan, homonološki, inimiziranje, himiniziranje, kimoćeno i rijošomno emitiranje nije pomagao rječnik niti potraga preko interneta. Za poneke izraze djeca su sama u određenom trenutku davala objašnjenja. Primjerice– sonološki prijenos označavao je prijenos informacija putem znoja, odnosno vode u tijelu
Počeli su govoriti o misiji...
U hodu se otkrivao pravi smisao cijele priče. Njihova misija bila je usmjerena osvjetljavanju i razotkrivanju općeprihvaćene teorije o ljudskom znanju, učenju pa tako i učenju i usvajanju jezika.
Drugim riječima, oni su počeli razotkrivati stvarni ljudski potencijal. Iskustvo u radu s ovom djecom prof. Carević je demantiralo svaku teoretsku, odnosno znanstvenu postavku u pogledu jezičnog i govornog razvoja kojom se ranije rukovodila u svom logopedskom radu.
Kao prvo, pokazalo se da nije točno da djeca s autizmom ili uopće ne komuniciraju, ili to čine samo u svrhu zadovoljenja osnovnih potreba.
Uvriježeni stav da je osnovni problem djece s autizmom nerazumijevanje tuđih emocija i namjera što im predstavlja osnovnu prepreku u komunikaciji, pokazao se potpuno netočnim.
Iskustvo s njima je iz dana u dan mijenjalo sliku ne samo razvojnih poremećaja već ljudske svijesti i mogućnosti.
Postupno, počela su na isti način pisati i djeca koja su govorila. Neka od njih imala su različite stupnjeve jezično-govornih teškoća, dok su druga imala samo poremećaj pažnje ili poteškoće u učenju.
Kruna svega i spoznaja do koje smo prirodno došle istražujući ovaj fenomen, bila je, da sposobnost jednakog načina komunikacije pisanim putem imaju i djeca potpuno urednog razvoja.
Tom spoznajom, komunikacija pisanim putem dobila je još veći značaj od početne spoznaje koja se odnosila na pisanu komunikaciju isključivo vezanu uz djecu s autizmom.
Naime, iskustvo je potvrdilo da autizam zapravo nije ono što struka, kao i laici misle.
Autizam nije bolest nego stanje neravnoteže, koje ne samo da nije kronično i neizlječivo, već je promjenjivo u ovisnosti s kim i u kakvim uvjetima boravi i komunicira dijete.
Intenzivno i jedinstveno iskustvo i prof. Carević izvelo je izvan klasičnih okvira te dovelo do zvaničnog napuštanja logopedske struke.
Tekst koji ste upravo pročitali predstavlja samo osnovni okvir složenih zbivanja u protekle dvije godine.
Sama činjenica da se na jednom mjestu okupio tako velik broj djece otkrivajući postupno svoju povezanost s nama te zajedničku misiju, svjedoči sama za sebe.
Odgovornost zbog uloge koja nam je dodijeljena nalaže nepokolebljivo kretanje samo u jednom smjeru neovisno o prosudbama, skepticizmu i nerazumijevanju.
Vjerujemo da čitajući niste ostali ravnodušni i da sam vaš odabir i uključenost sudjeluje u zajedničkom kreiranju nove stvarnosti koja će predstavljati MOST iz stare u potpuno novu perspektivu koja prepoznaje jedinstvenu mogućnost i stvarni evolutivni skok.
Zajednička još neobjavljena knjiga K. Buljan Herceg i L. Carević „suGLASNICI", priča jedinstvenu priču o osobnim životnim putevima te zajedničkom iskustvu s djecom koja su inicirala razvoj opisanih događaja- Knjigu ćete u skoro vrijeme imati priliku čitati na našim stranicama.--web: www.ikm.hr
klik na: izvatci iz razgovora s djecom
Počeli su govoriti o misiji...
U hodu se otkrivao pravi smisao cijele priče. Njihova misija bila je usmjerena osvjetljavanju i razotkrivanju općeprihvaćene teorije o ljudskom znanju, učenju pa tako i učenju i usvajanju jezika.
Drugim riječima, oni su počeli razotkrivati stvarni ljudski potencijal. Iskustvo u radu s ovom djecom prof. Carević je demantiralo svaku teoretsku, odnosno znanstvenu postavku u pogledu jezičnog i govornog razvoja kojom se ranije rukovodila u svom logopedskom radu.
Kao prvo, pokazalo se da nije točno da djeca s autizmom ili uopće ne komuniciraju, ili to čine samo u svrhu zadovoljenja osnovnih potreba.
Uvriježeni stav da je osnovni problem djece s autizmom nerazumijevanje tuđih emocija i namjera što im predstavlja osnovnu prepreku u komunikaciji, pokazao se potpuno netočnim.
Iskustvo s njima je iz dana u dan mijenjalo sliku ne samo razvojnih poremećaja već ljudske svijesti i mogućnosti.
Postupno, počela su na isti način pisati i djeca koja su govorila. Neka od njih imala su različite stupnjeve jezično-govornih teškoća, dok su druga imala samo poremećaj pažnje ili poteškoće u učenju.
Kruna svega i spoznaja do koje smo prirodno došle istražujući ovaj fenomen, bila je, da sposobnost jednakog načina komunikacije pisanim putem imaju i djeca potpuno urednog razvoja.
Tom spoznajom, komunikacija pisanim putem dobila je još veći značaj od početne spoznaje koja se odnosila na pisanu komunikaciju isključivo vezanu uz djecu s autizmom.
Naime, iskustvo je potvrdilo da autizam zapravo nije ono što struka, kao i laici misle.
Autizam nije bolest nego stanje neravnoteže, koje ne samo da nije kronično i neizlječivo, već je promjenjivo u ovisnosti s kim i u kakvim uvjetima boravi i komunicira dijete.
Intenzivno i jedinstveno iskustvo i prof. Carević izvelo je izvan klasičnih okvira te dovelo do zvaničnog napuštanja logopedske struke.
Tekst koji ste upravo pročitali predstavlja samo osnovni okvir složenih zbivanja u protekle dvije godine.
Sama činjenica da se na jednom mjestu okupio tako velik broj djece otkrivajući postupno svoju povezanost s nama te zajedničku misiju, svjedoči sama za sebe.
Odgovornost zbog uloge koja nam je dodijeljena nalaže nepokolebljivo kretanje samo u jednom smjeru neovisno o prosudbama, skepticizmu i nerazumijevanju.
Vjerujemo da čitajući niste ostali ravnodušni i da sam vaš odabir i uključenost sudjeluje u zajedničkom kreiranju nove stvarnosti koja će predstavljati MOST iz stare u potpuno novu perspektivu koja prepoznaje jedinstvenu mogućnost i stvarni evolutivni skok.
Zajednička još neobjavljena knjiga K. Buljan Herceg i L. Carević „suGLASNICI", priča jedinstvenu priču o osobnim životnim putevima te zajedničkom iskustvu s djecom koja su inicirala razvoj opisanih događaja- Knjigu ćete u skoro vrijeme imati priliku čitati na našim stranicama.--web: www.ikm.hr
klik na: izvatci iz razgovora s djecom
Preuzeto sa: Magicus.info
