Sigurnost
Moć izbora karakteristična je za ljudski rod, ona je povlastica - imate mogućnosti biranja svojeg okoliša, svojih prijatelja i svojih misli. Samo vi možete otvoriti vrata svoje budućnosti i samo ih vi možete zatvoriti. Da biste imali uspješan život, morate ispravno birati i činiti ono što vi želite. (26)
Čovjek ima urođenu želju da uspije, i to nam je jednako prirodno kao disanje. (27)
U kineskom pismu za krizu i priliku imaju samo jedan znak. Zašto? Jer je kriza drugi naziv za priliku. Kada nam se dogodi nešto drastično, to nas istjera iz našeg lagodnog skloništa i natjera da svoj život promatramo na novi način.
I, začudo, što je veća nevolja, veća je prilika....
Depresije, recesije čovjekovo su djelo, a ostavljaju za sobom pustoš baš kao i prirodne oluje i bure. Ponekad je to način na koji priroda bira najotpornije.
Tijekom jedne od najvećih oluja u ovom stoljeću, koja je iščupala milijune stabla, jednog je mojeg kolegu ubilo srušeno stablo. "Što je u tome dobro?" upitat ćete. Ne znam. Nisam sudjelovao u zbivanjima poslije oluje, nisam onaj koji daje ili oduzima život. Malo tko u zemlji u to vrijeme nije na ovaj ili onaj način osjetio posljedice te oluje, i o tome se nekoliko tjedana govorilo u vijestima. Važno je to kako su pojedinci reagirali na ono što se zbivalo njima. Hoće li iz toga proisteći nešto dobro ili nešto loše, ovisi o tome kako pojedinac sebi tumači krizu. Ljudi su govorili: "Što mogu naučiti iz ovoga?", "Što mogu učiniti?", "kako to mogu obrnuti u svoju korist?" i "Što treba poduzeti da se takvo što ne ponovi?" ili pak: "Zašto se to dogodilo baš meni?", "Tko je za to kriv?", "Tko će za to platiti?", "Tko će mi to razjasniti?" i "To nije fer, zašto su 'oni' dopustili da se to dogodi?" Sjećam se da je u to doba sinoptičar bio najtraženiji čovjek u zemlji. Sjećam se i da mi se toga dana dogodilo nekoliko nezgoda, među ostalima i to da se srušio stari engleski orah u mojem vrtu. Ono dobro u tome bilo je za mene to što je stablo bilo potencijalno opasno i trebalo ga je srušiti, ali to nisam smio jer je bilo zaštićeno...
U školi se nikad nisam mogao koncentrirati pa nisam stekao veliku naobrazbu. Vjerujući u sebe, u svoje ciljevei planove, uspio sam zaraditi nekoliko milijuna funti na godinu. Dakako, bilo je teškoća i na njima sam učio, ali onda sam sve izgubio....
...Tako sam razradio planove i nakon tri godine bip sam u još boljem položaju nego prije. A onda sam opet sve izgubio!
Sigurnost?
Ovoga puta bila je riječ o recesiji... Nisam gubio vrijeem na to da okrivljeujm vladu. Kako možemo okrivljavati nekoga koga smo sami izabrali da upravlja državom? Nema sigurnosti, postoje samo prilike...
Države nemaju budućnost. Civilizacije mogu rasti, dosegnuti vrhunac i onda početi opadati... Poduzeća mogu uspješno poslovati stotinu godina, pa ipak propasti. Budućnost imate jedino vi kao pojedinac, a kakva će vam ta budućnost biti - ovisi samo o vama. Jedina je sigurnost u duši pojedinca, u vjeri u sebe kada se god susretnete snevoljama ili krizom. Sigurnost je u gladi i želji da se u životu stvori smisao i svrha. Sigurnost je u želji da se ostavi neki trag za sobom...
Umjesto da se borim s nečim što nemogu promijeniti, uza svu uobičajenu poviku o tome da se "nešto mora ubrzo promijeniti", promjenu sam izazvao sam. Promijenio sam smjer, izradio novi plan, naučio nove vještine i za dvanaest mjeseci obrtao sam milijune funti u posve drugoj grani poslovanja...
Znimljivo je to da je ta nova grana poslovanja bila nešto što me je oduvijek zaokupljalo, zanimalo i privlačilo moju pozornost. MOj je posao sada moj odmor, radim iz užitka, a to je vrlo ugodno i donosi ispunjenost...
Život nije onakakv kakav bi trebao biti, nego onakav kakav jest. Razlika je u tome kako mu pristupate.
Prva Budina velika istina glasi: "Žitvo je težak"
Ali čim to prihvatite on postaje lak!
Zapreke nas ne ometaju, nego nas poučavaju
Nevolja se ne treba kloniti, treba ih prihvatiti i prevladati...
Svaki put kada vam se nešto dogodi upitajte sebe: "Što iz ovoga mogunaučiti? Kakvu korist moguizvući? Kakve mi to prilike otvara?"
Ispričat ću vam pripovijest o mladiću koji je želio biti poljodjelac. Našao je dobro koje mu se svidjelo pa ga je kupio. Nije imao mnogo iskustva u sklapanju poslova, samo je želio uzgajati usjeve i žitarice. Kada je kupio zemlju, otkrio je da nema dovoljno vode za naovdnjavanje.
Slijedeći korito rijeke, došao je do velike stijene što se srušila i skrenula rijeku u brda, gdje se izgubila. Odlučio je razbiti tu zapreku šro je ometala osttvarenje njegovih snova, pa je odmah pošao po čekić. Udario je stijenu jedanput z sve snage. Ništa se nije dogodilo. Nije ju čak ni ogrebao. Nije otkinuo ni komadić kamena. Kao da je uopće nije udario. Udario ju je ponovno i ponovno, više od petsto puta. I dalje se ništa nije događalo, pa je posumnjao u sebe. Upitao se hoće li je uopće moći ukloniti. Počeo se pitati je li trebao kupiti to dobro. Zatim se upitao treba li on uopće biti poljodjelac. A ako se o bilo čemu dovoljno dugo pitate, počnete u to sumnjati.
Nakon kratkog odmora, udario ju je opet, a od petsto drugog udarca stijena se raspolovila i propustila vodu. Što je djelovalo? Petsto drugi udarac ili petsto dva udarca?
...Ne možete uvijek odmah dobiti ono što želite. Morate ustrajati i ustrajati dok ne uspijete. Mnogi odustanu na pragu uspjeha...
Da biste uspjeli, morate učiniti ono što morate učiniti, te tako nastaviti dok ne uspijete. Morate odlučiti nastaviti - ne onda kad je lako, nego onda kad je teško. Onda kada vam sve u vama govori da odustanete.
To je dobro sročeno u pjesmi R.W.Servisa:
I tako u težak čas, u životnoj borbi
Lako se boriti kada pobjeđujete.
Lako se mučiti, gladovati i biti hrabar
Kada je zora uspjeha svanula.
Ali čovjek koji zna vedro podnijeti očaj i poraz
Tek je on pravi Božji izabranik.
Doista se boriti znade onaj
Tko se bori i kada gubi.
Uvijek unaprijed odlučite da nećete odustati, ma kakve bile zapreke na koje ćete naići. Svaki zastojna putu promatrajte kao krivulju na spirali učenja, koju morate proći da biste postigli ono što želite.
Nedajte da vas zapreke koje ste sami stvorili ili sumnje u sebe poraze prije negoli uopće krećete. Odlučite ostati ustrajni dok ne uspijete!" (88-93)
Iz knjige: Rođeni za uspjeh, Colin Turner
I svako malo me pitaju: jesi li pronašla novi posao? A što misliš raditi?... Zašto je tako čudno kada kažem: pa upravo ti govorim o svom novom poslu...i ne, drugi posao, od 9-17 sati mi više ne treba. Zar uistinu mislite da je pravi posao samo posao za drugoga i u točno određeno vrijeme za točno određenu plaću i točno određen odmor!? Ok...neka vam bude, meni je dobro i ovako...
... I nisi se javila na onaj natječaj? Negdje u njihovim glavama tada čujem glas: ona je samo lijena fina guzica...neka joj, kad tad će joj se obiti o glavu!
I kada me pitate je li Bog dozvolio da neki slave dok drugi gladuju, moj odgovor je DA...jer svatko ima mogućnost izbora, a Bog nam je dao na korištenje sve, baš sve...hoćemo li to koristiti za dobro ili za loše i opet naš je izbor...no nemojte se ljutiti što je nekome bolje od vas, to je samo zato što ste vi izabrali biti žrtve i što niste izabrali preuzeti odgovornost za same sebe, što ste dozvolili živjeti u strahu...i dozvoljavate da drugi odlučuju za vas!
I samo..ovim putem vam želim reći kako nisu krivi oni, kako nije kriv nitko...ovim putem vam želim reći da možete učiniti baš sve i da je sve samo u vašoj glavi, i da je sve za svakoga i da svega ima za svakoga - više nego dovoljno!!!
"Izaberete ili dobro, imat ćete pozitivan ishod, izaberete li loše, birajte ponovo!" (26)
I...uvijek će mi odzvanjati riječi moje najveće Učiteljice Pamie Monti: "Sve možeš, SAMO NE ODUSTATI!"
Namaste!
I za kraj:
"Ubereš li trenutak prije nego sazrije
Suze kajanja neće ni poteći
A pustiš li da zreli trenutak prođe
Suze kajanja teći će vječno" ~ William Blake
Čovjek ima urođenu želju da uspije, i to nam je jednako prirodno kao disanje. (27)
U kineskom pismu za krizu i priliku imaju samo jedan znak. Zašto? Jer je kriza drugi naziv za priliku. Kada nam se dogodi nešto drastično, to nas istjera iz našeg lagodnog skloništa i natjera da svoj život promatramo na novi način.
I, začudo, što je veća nevolja, veća je prilika....
Depresije, recesije čovjekovo su djelo, a ostavljaju za sobom pustoš baš kao i prirodne oluje i bure. Ponekad je to način na koji priroda bira najotpornije.
Tijekom jedne od najvećih oluja u ovom stoljeću, koja je iščupala milijune stabla, jednog je mojeg kolegu ubilo srušeno stablo. "Što je u tome dobro?" upitat ćete. Ne znam. Nisam sudjelovao u zbivanjima poslije oluje, nisam onaj koji daje ili oduzima život. Malo tko u zemlji u to vrijeme nije na ovaj ili onaj način osjetio posljedice te oluje, i o tome se nekoliko tjedana govorilo u vijestima. Važno je to kako su pojedinci reagirali na ono što se zbivalo njima. Hoće li iz toga proisteći nešto dobro ili nešto loše, ovisi o tome kako pojedinac sebi tumači krizu. Ljudi su govorili: "Što mogu naučiti iz ovoga?", "Što mogu učiniti?", "kako to mogu obrnuti u svoju korist?" i "Što treba poduzeti da se takvo što ne ponovi?" ili pak: "Zašto se to dogodilo baš meni?", "Tko je za to kriv?", "Tko će za to platiti?", "Tko će mi to razjasniti?" i "To nije fer, zašto su 'oni' dopustili da se to dogodi?" Sjećam se da je u to doba sinoptičar bio najtraženiji čovjek u zemlji. Sjećam se i da mi se toga dana dogodilo nekoliko nezgoda, među ostalima i to da se srušio stari engleski orah u mojem vrtu. Ono dobro u tome bilo je za mene to što je stablo bilo potencijalno opasno i trebalo ga je srušiti, ali to nisam smio jer je bilo zaštićeno...
U školi se nikad nisam mogao koncentrirati pa nisam stekao veliku naobrazbu. Vjerujući u sebe, u svoje ciljevei planove, uspio sam zaraditi nekoliko milijuna funti na godinu. Dakako, bilo je teškoća i na njima sam učio, ali onda sam sve izgubio....
...Tako sam razradio planove i nakon tri godine bip sam u još boljem položaju nego prije. A onda sam opet sve izgubio!
Sigurnost?
Ovoga puta bila je riječ o recesiji... Nisam gubio vrijeem na to da okrivljeujm vladu. Kako možemo okrivljavati nekoga koga smo sami izabrali da upravlja državom? Nema sigurnosti, postoje samo prilike...
Države nemaju budućnost. Civilizacije mogu rasti, dosegnuti vrhunac i onda početi opadati... Poduzeća mogu uspješno poslovati stotinu godina, pa ipak propasti. Budućnost imate jedino vi kao pojedinac, a kakva će vam ta budućnost biti - ovisi samo o vama. Jedina je sigurnost u duši pojedinca, u vjeri u sebe kada se god susretnete snevoljama ili krizom. Sigurnost je u gladi i želji da se u životu stvori smisao i svrha. Sigurnost je u želji da se ostavi neki trag za sobom...
Umjesto da se borim s nečim što nemogu promijeniti, uza svu uobičajenu poviku o tome da se "nešto mora ubrzo promijeniti", promjenu sam izazvao sam. Promijenio sam smjer, izradio novi plan, naučio nove vještine i za dvanaest mjeseci obrtao sam milijune funti u posve drugoj grani poslovanja...
Znimljivo je to da je ta nova grana poslovanja bila nešto što me je oduvijek zaokupljalo, zanimalo i privlačilo moju pozornost. MOj je posao sada moj odmor, radim iz užitka, a to je vrlo ugodno i donosi ispunjenost...
Život nije onakakv kakav bi trebao biti, nego onakav kakav jest. Razlika je u tome kako mu pristupate.
Prva Budina velika istina glasi: "Žitvo je težak"
Ali čim to prihvatite on postaje lak!
Zapreke nas ne ometaju, nego nas poučavaju
Nevolja se ne treba kloniti, treba ih prihvatiti i prevladati...
Svaki put kada vam se nešto dogodi upitajte sebe: "Što iz ovoga mogunaučiti? Kakvu korist moguizvući? Kakve mi to prilike otvara?"
Ispričat ću vam pripovijest o mladiću koji je želio biti poljodjelac. Našao je dobro koje mu se svidjelo pa ga je kupio. Nije imao mnogo iskustva u sklapanju poslova, samo je želio uzgajati usjeve i žitarice. Kada je kupio zemlju, otkrio je da nema dovoljno vode za naovdnjavanje.
Slijedeći korito rijeke, došao je do velike stijene što se srušila i skrenula rijeku u brda, gdje se izgubila. Odlučio je razbiti tu zapreku šro je ometala osttvarenje njegovih snova, pa je odmah pošao po čekić. Udario je stijenu jedanput z sve snage. Ništa se nije dogodilo. Nije ju čak ni ogrebao. Nije otkinuo ni komadić kamena. Kao da je uopće nije udario. Udario ju je ponovno i ponovno, više od petsto puta. I dalje se ništa nije događalo, pa je posumnjao u sebe. Upitao se hoće li je uopće moći ukloniti. Počeo se pitati je li trebao kupiti to dobro. Zatim se upitao treba li on uopće biti poljodjelac. A ako se o bilo čemu dovoljno dugo pitate, počnete u to sumnjati.
Nakon kratkog odmora, udario ju je opet, a od petsto drugog udarca stijena se raspolovila i propustila vodu. Što je djelovalo? Petsto drugi udarac ili petsto dva udarca?
...Ne možete uvijek odmah dobiti ono što želite. Morate ustrajati i ustrajati dok ne uspijete. Mnogi odustanu na pragu uspjeha...
Da biste uspjeli, morate učiniti ono što morate učiniti, te tako nastaviti dok ne uspijete. Morate odlučiti nastaviti - ne onda kad je lako, nego onda kad je teško. Onda kada vam sve u vama govori da odustanete.
To je dobro sročeno u pjesmi R.W.Servisa:
I tako u težak čas, u životnoj borbi
Lako se boriti kada pobjeđujete.
Lako se mučiti, gladovati i biti hrabar
Kada je zora uspjeha svanula.
Ali čovjek koji zna vedro podnijeti očaj i poraz
Tek je on pravi Božji izabranik.
Doista se boriti znade onaj
Tko se bori i kada gubi.
Uvijek unaprijed odlučite da nećete odustati, ma kakve bile zapreke na koje ćete naići. Svaki zastojna putu promatrajte kao krivulju na spirali učenja, koju morate proći da biste postigli ono što želite.
Nedajte da vas zapreke koje ste sami stvorili ili sumnje u sebe poraze prije negoli uopće krećete. Odlučite ostati ustrajni dok ne uspijete!" (88-93)
Iz knjige: Rođeni za uspjeh, Colin Turner
I svako malo me pitaju: jesi li pronašla novi posao? A što misliš raditi?... Zašto je tako čudno kada kažem: pa upravo ti govorim o svom novom poslu...i ne, drugi posao, od 9-17 sati mi više ne treba. Zar uistinu mislite da je pravi posao samo posao za drugoga i u točno određeno vrijeme za točno određenu plaću i točno određen odmor!? Ok...neka vam bude, meni je dobro i ovako...
... I nisi se javila na onaj natječaj? Negdje u njihovim glavama tada čujem glas: ona je samo lijena fina guzica...neka joj, kad tad će joj se obiti o glavu!
I kada me pitate je li Bog dozvolio da neki slave dok drugi gladuju, moj odgovor je DA...jer svatko ima mogućnost izbora, a Bog nam je dao na korištenje sve, baš sve...hoćemo li to koristiti za dobro ili za loše i opet naš je izbor...no nemojte se ljutiti što je nekome bolje od vas, to je samo zato što ste vi izabrali biti žrtve i što niste izabrali preuzeti odgovornost za same sebe, što ste dozvolili živjeti u strahu...i dozvoljavate da drugi odlučuju za vas!
I samo..ovim putem vam želim reći kako nisu krivi oni, kako nije kriv nitko...ovim putem vam želim reći da možete učiniti baš sve i da je sve samo u vašoj glavi, i da je sve za svakoga i da svega ima za svakoga - više nego dovoljno!!!
"Izaberete ili dobro, imat ćete pozitivan ishod, izaberete li loše, birajte ponovo!" (26)
I...uvijek će mi odzvanjati riječi moje najveće Učiteljice Pamie Monti: "Sve možeš, SAMO NE ODUSTATI!"
Namaste!
I za kraj:
"Ubereš li trenutak prije nego sazrije
Suze kajanja neće ni poteći
A pustiš li da zreli trenutak prođe
Suze kajanja teći će vječno" ~ William Blake
Moja i tvoja duša...
..."Upitaj svoju dušu! Upitaj nju koja budućnost znači, koja se ljubav zove!
Ne pitaj svoj razum, ne pretražuj unazad povijest svijeta! Tvoja te duše neće optuživati da si premalo mario za politiku, premalo mrzio neprijatelje, premalo utvrđivao međe.
Ali će se možda pojadati da si se prečesto plašio njezinih zahtjeva i pred njima bježao, nikada imao vremena baviti se njome, svojim najmlađim i najljepšim čedom, s njom se poigrati, poslušati njezinu pjesmu, i da si ju često prodavao za novac, izdavao za povlastice.
A isto se, reći će, dogodilo milijunima ljudi, i kamogod da pogledaš, naći ćeš ljude s izrazom živčana, izmučena, ljutita lica, koji imaju vremena samo za najnekorisnije stvari, za burzu i senatorij, te da to ružno stanje nije ništa drugo nego bol koja opominje, znak upozorenja u krvi.
Zanemariš li me - govori ti duša - postat ćeš živčan i životu nesklon, i takav ćeš ostati i od toga stradati, ne posvetiš li mi se posve novom ljubavlju i brigom...
Što bi ti značilo da osvojiš i čitav svijet, a raniš dušu!"
Ne pitaj svoj razum, ne pretražuj unazad povijest svijeta! Tvoja te duše neće optuživati da si premalo mario za politiku, premalo mrzio neprijatelje, premalo utvrđivao međe.
Ali će se možda pojadati da si se prečesto plašio njezinih zahtjeva i pred njima bježao, nikada imao vremena baviti se njome, svojim najmlađim i najljepšim čedom, s njom se poigrati, poslušati njezinu pjesmu, i da si ju često prodavao za novac, izdavao za povlastice.
A isto se, reći će, dogodilo milijunima ljudi, i kamogod da pogledaš, naći ćeš ljude s izrazom živčana, izmučena, ljutita lica, koji imaju vremena samo za najnekorisnije stvari, za burzu i senatorij, te da to ružno stanje nije ništa drugo nego bol koja opominje, znak upozorenja u krvi.
Zanemariš li me - govori ti duša - postat ćeš živčan i životu nesklon, i takav ćeš ostati i od toga stradati, ne posvetiš li mi se posve novom ljubavlju i brigom...
Što bi ti značilo da osvojiš i čitav svijet, a raniš dušu!"
HermanHesse/Moja vjera
Tek samo neke moje bilješke....
Slobodna
Lupa, jako, jače, najjače... To su otkucaji moga srca.
Lutalice, dođi da ti vidim lice. Dođi moja lastavice.
Povedi me sa sobom u nepoznat kraj, gdje sunce sja po cijeli dan.
Gdje ljepota i ljubav miju moje lice, gdje sreća ne pozna kraj.
Poleti visoko iznad mora i planina, gdje dan ne poznaje mrak, gdje čovjek ne zna za strah.
Život je dragocjeni dar, predivan i čudesan.
Dotakni mi dušu, potsjeti me koliko sam jedinstvena, koliko mi je duša čista.
Koliko topline i ljubavi imam...
"Sjedim na vrhu svijeta, ne pripadam nikome i nitko ne pripada meni"
Osjećam se predivno i slobodno, jer ja pripadam svijetu i svijet pripada meni!
Ponovno vjerujem da zaslužujem najbolje u životu!
Zaslužuješ to i ti!
Ja sam pobjednik, pobjednik si i ti!
Samo dozvoli da to osjetiš.
Uzdigni se iznad svega, uzdigni se iznad svih.
Budi čovjek vrijedan ovog života!
Ovdje i sada! Ovo je zaista veličanstven trenutak, trenutak spoznaje.
I opet čujem onaj zvuk samo meni i tebi znan, "nebeski zvuk" oslobođen svih misli i ružnih sjećanja...
Lutalice, dođi da ti vidim lice. Dođi moja lastavice.
Povedi me sa sobom u nepoznat kraj, gdje sunce sja po cijeli dan.
Gdje ljepota i ljubav miju moje lice, gdje sreća ne pozna kraj.
Poleti visoko iznad mora i planina, gdje dan ne poznaje mrak, gdje čovjek ne zna za strah.
Život je dragocjeni dar, predivan i čudesan.
Dotakni mi dušu, potsjeti me koliko sam jedinstvena, koliko mi je duša čista.
Koliko topline i ljubavi imam...
"Sjedim na vrhu svijeta, ne pripadam nikome i nitko ne pripada meni"
Osjećam se predivno i slobodno, jer ja pripadam svijetu i svijet pripada meni!
Ponovno vjerujem da zaslužujem najbolje u životu!
Zaslužuješ to i ti!
Ja sam pobjednik, pobjednik si i ti!
Samo dozvoli da to osjetiš.
Uzdigni se iznad svega, uzdigni se iznad svih.
Budi čovjek vrijedan ovog života!
Ovdje i sada! Ovo je zaista veličanstven trenutak, trenutak spoznaje.
I opet čujem onaj zvuk samo meni i tebi znan, "nebeski zvuk" oslobođen svih misli i ružnih sjećanja...
Zagreb, 18.10.2005.
Ne sudite u neznanju!
Novo Svjetlo... Ni trenutka, ni dana više neću propustiti, niti ispustiti.
Ego, tako jak ego zaposjeo me u jednom trenutku, sa svom svojom moći, vjerojatno nadajući se da ću odustati, da ću mu se prepustiti.
Davno sam uočila da ništa nije slučajno. Počevši čitati "Celestinsko proročanstvo" Jamesa Redfielda, došavši do "drugog uvida" zatvorila sam knjigu i otvorila novu. Netko uzme knjigu, pročita je, i ode dalje. Ja čitam po nekoliko knjiga, otvorim "slučajno" naiđem upravo na ono što mi je potrebno, i onda idem dalje.
Otvorivši novu knjigu, sjetila sam se "prvog uvida", koji govori o slučajnostima, koje se kad ih uočimo događaju sve češće i češće, gdje "osjećamo kao da su predodređeni, kao da nam životom upravlja neka neobjašnjiva sila"
Zadnje vrijeme ponavljaju mi se neke stvari, događaji, situacije, s različitim ljudima, na različite načine, al posljedice i moje reakcije su bile jednake... Pomislila sam već nekoliko puta da ludim, poželjela da sve prestane i nestane, i svakim novim danom pronašla novu rečenicu koje me je zadržala. Al sada je dosta tih situacija, poruke koje sam pronašla otvorile su mi nove horizonte. Poruke koje želim zadržati, osjetiti, osvjestiti, zabilježiti.
Ovu poruku želim podijeliti s tobom, sa svima vama. Želim vam proslijediti riječi "Štovanog Oca" Babajija.
Prva kojom želim započeti još jedan od načina života u Svjetlosti je upravo ona koja mi je nedostajala zadnje duže vrijeme, a nosi naslov: "Ne sudite u Neznanju"
"Klonite se onih koji propovijedaju ljubav i širenje ljubavi, a ipak potajno nose i pokazuju naposljetku neiskrenost, pohlepu, sebičnost, licemjerje i bit Tame, pomračenosti.
Takvi često napadaju i optužuju svakoga ili sve što njima nije ugodno, slikajući kao negativno sve što im ne daje osjećaj ugodnosti i navike.
Umjesto što popuštate površnosti, odlučite se da budete dublji i da u sve pokušate proniknuti što više možete, idući sve dublje kako biste našli Istinu.
Istina ne mora biti ono što većina misli, niti ono što vi mislite.
Kada biste našli Istinu, trebate biti hrabri da slijedite potrebno djelovanje kako biste Istinu živjeli i branili.
Bez obzira kako bolno ili strano Istina mogla izgledati, Istina nikada ne može biti negativna.
Oni koji ne štuju Istinu i samo se pretvaraju kako se drže Istine i Ljubavi, uvijek su hitri u napadu na one koji štuju Istinu. Oni koji uistinu ne štuju Istinu su kukavice, lažljivci, licemjeri i budale...
Budale koje ne znaju misle kako mogu upravo oni suditi najvišim i plemenitim stvarima, mjereći ih svojim takozvanim "znanstvenim" metodama i zahtijevajući dvojbene znanstvene dokaze.
Oni poriču najdublja iskustva zahtijevajući da ozbiljnost tih i takvih iskustava bude svedena na njihova samouspostavljena mjerila njihovih takozvanih "znanstvenih dokaza"
Budale sude o stvarima o kojima nemaju nekog pravog znanja niti shvaćanja.
Oni glume nadmoćnost kako bi prikrili svoje neznanje ili nedostatnost razumijevanja. Oni sumnjiče i napadaju sve one stvari o kojima nemaju zapravo nikakva znanja. Oni sude po neznanju.
Takvi ljudi vjeruju kako je sumnja znak superiornosti, no zapravo to je znak gluposti i inferiornosti.
Skepticizam i sumnja dodaju umišljnost ili preuzetost neznanju.
Ne budite uznemireni ni obeshrabreni zlonamjernim i budalastim napadajima ljudi.
Uporaba jezika u izražavanju osobnih namjera često može voditi na stranputicu.
Naučite razlučiti energiju koja stoji iza nečijih riječi kako biste bili sposobni prepoznati istinu koja je skrivena iza pojava.
Nećete daleko napredovati na Putu ako si dopuštate da budete pod utjecajem tih zlonamjernih i glupih napada. Da li vam ljudi odbrojavaju ili ne, apsolutno je nebitno.
Što ćete dalje biti od "običnog" muškarca ili žene, od običnog života, manje će vam ljudi odobravati jer vas neće biti u stanju razumjeti. Vi ste isuviše udaljeni od njihova načina života.
Ali čemu brinuti?
Ako ste izabrali da ustrajete i ostanete svoji, to trebate discipline ili unutarnjeg reda.
To ne smije biti eskapizam, niti to smije biti zbog sebičnih motiva, ni zbog osjećaja superiornosti ili žaljenja drugih.
Malodušje je uvjetovano vašim vlastitim emotivnim reakcijama. Samo vi sami imate moć nad time.
Nije dobro da se bavite prošlošću, posebice mislima o njoj na stari način, što za vas nije ni od kakve koristi. Sumnja i strah su poznati putovi zbrke koja će spriječiti vaš napredatk, zastrti vašu unutrašnju viziju i osporiti vaša iskustva. Ako morate sumnjati ne činite od toga naviku.
Mnogi pitaju: "Je li zlo stvarno?"
Čak kada bi sva zla bila nestvarna, da li mislite da je podvrgavanje svih živih stvorenja pod iluziju kao takvo - zlo?"
(Učenje Štovanog Oca iz Haidakhana)
Kompilacija djela Babajijevih učenja za vrijeme
Njegove "posjete" tijekom 1991.-1993.
Bože, koliko puta sam sama pričala o neznanju i nerazumijevanju, koliko puta mi je moja učiteljica to spomenula, i da svaki put iznova dozvolim i osjetim bol ega, kada me tjeraju, izopćuju... Bože kako me strah! Priznajem, al idem dalje!
Ego, tako jak ego zaposjeo me u jednom trenutku, sa svom svojom moći, vjerojatno nadajući se da ću odustati, da ću mu se prepustiti.
Davno sam uočila da ništa nije slučajno. Počevši čitati "Celestinsko proročanstvo" Jamesa Redfielda, došavši do "drugog uvida" zatvorila sam knjigu i otvorila novu. Netko uzme knjigu, pročita je, i ode dalje. Ja čitam po nekoliko knjiga, otvorim "slučajno" naiđem upravo na ono što mi je potrebno, i onda idem dalje.
Otvorivši novu knjigu, sjetila sam se "prvog uvida", koji govori o slučajnostima, koje se kad ih uočimo događaju sve češće i češće, gdje "osjećamo kao da su predodređeni, kao da nam životom upravlja neka neobjašnjiva sila"
Zadnje vrijeme ponavljaju mi se neke stvari, događaji, situacije, s različitim ljudima, na različite načine, al posljedice i moje reakcije su bile jednake... Pomislila sam već nekoliko puta da ludim, poželjela da sve prestane i nestane, i svakim novim danom pronašla novu rečenicu koje me je zadržala. Al sada je dosta tih situacija, poruke koje sam pronašla otvorile su mi nove horizonte. Poruke koje želim zadržati, osjetiti, osvjestiti, zabilježiti.
Ovu poruku želim podijeliti s tobom, sa svima vama. Želim vam proslijediti riječi "Štovanog Oca" Babajija.
Prva kojom želim započeti još jedan od načina života u Svjetlosti je upravo ona koja mi je nedostajala zadnje duže vrijeme, a nosi naslov: "Ne sudite u Neznanju"
"Klonite se onih koji propovijedaju ljubav i širenje ljubavi, a ipak potajno nose i pokazuju naposljetku neiskrenost, pohlepu, sebičnost, licemjerje i bit Tame, pomračenosti.
Takvi često napadaju i optužuju svakoga ili sve što njima nije ugodno, slikajući kao negativno sve što im ne daje osjećaj ugodnosti i navike.
Umjesto što popuštate površnosti, odlučite se da budete dublji i da u sve pokušate proniknuti što više možete, idući sve dublje kako biste našli Istinu.
Istina ne mora biti ono što većina misli, niti ono što vi mislite.
Kada biste našli Istinu, trebate biti hrabri da slijedite potrebno djelovanje kako biste Istinu živjeli i branili.
Bez obzira kako bolno ili strano Istina mogla izgledati, Istina nikada ne može biti negativna.
Oni koji ne štuju Istinu i samo se pretvaraju kako se drže Istine i Ljubavi, uvijek su hitri u napadu na one koji štuju Istinu. Oni koji uistinu ne štuju Istinu su kukavice, lažljivci, licemjeri i budale...
Budale koje ne znaju misle kako mogu upravo oni suditi najvišim i plemenitim stvarima, mjereći ih svojim takozvanim "znanstvenim" metodama i zahtijevajući dvojbene znanstvene dokaze.
Oni poriču najdublja iskustva zahtijevajući da ozbiljnost tih i takvih iskustava bude svedena na njihova samouspostavljena mjerila njihovih takozvanih "znanstvenih dokaza"
Budale sude o stvarima o kojima nemaju nekog pravog znanja niti shvaćanja.
Oni glume nadmoćnost kako bi prikrili svoje neznanje ili nedostatnost razumijevanja. Oni sumnjiče i napadaju sve one stvari o kojima nemaju zapravo nikakva znanja. Oni sude po neznanju.
Takvi ljudi vjeruju kako je sumnja znak superiornosti, no zapravo to je znak gluposti i inferiornosti.
Skepticizam i sumnja dodaju umišljnost ili preuzetost neznanju.
Ne budite uznemireni ni obeshrabreni zlonamjernim i budalastim napadajima ljudi.
Uporaba jezika u izražavanju osobnih namjera često može voditi na stranputicu.
Naučite razlučiti energiju koja stoji iza nečijih riječi kako biste bili sposobni prepoznati istinu koja je skrivena iza pojava.
Nećete daleko napredovati na Putu ako si dopuštate da budete pod utjecajem tih zlonamjernih i glupih napada. Da li vam ljudi odbrojavaju ili ne, apsolutno je nebitno.
Što ćete dalje biti od "običnog" muškarca ili žene, od običnog života, manje će vam ljudi odobravati jer vas neće biti u stanju razumjeti. Vi ste isuviše udaljeni od njihova načina života.
Ali čemu brinuti?
Ako ste izabrali da ustrajete i ostanete svoji, to trebate discipline ili unutarnjeg reda.
To ne smije biti eskapizam, niti to smije biti zbog sebičnih motiva, ni zbog osjećaja superiornosti ili žaljenja drugih.
Malodušje je uvjetovano vašim vlastitim emotivnim reakcijama. Samo vi sami imate moć nad time.
Nije dobro da se bavite prošlošću, posebice mislima o njoj na stari način, što za vas nije ni od kakve koristi. Sumnja i strah su poznati putovi zbrke koja će spriječiti vaš napredatk, zastrti vašu unutrašnju viziju i osporiti vaša iskustva. Ako morate sumnjati ne činite od toga naviku.
Mnogi pitaju: "Je li zlo stvarno?"
Čak kada bi sva zla bila nestvarna, da li mislite da je podvrgavanje svih živih stvorenja pod iluziju kao takvo - zlo?"
(Učenje Štovanog Oca iz Haidakhana)
Kompilacija djela Babajijevih učenja za vrijeme
Njegove "posjete" tijekom 1991.-1993.
Bože, koliko puta sam sama pričala o neznanju i nerazumijevanju, koliko puta mi je moja učiteljica to spomenula, i da svaki put iznova dozvolim i osjetim bol ega, kada me tjeraju, izopćuju... Bože kako me strah! Priznajem, al idem dalje!
NAMASTE!
Prepuštam se Svjetlosti i dijelim je s tobom.
OM NAMAH SHIVAYA
Prepuštam se Svjetlosti i dijelim je s tobom.
OM NAMAH SHIVAYA
Zagreb, 4.6.2006.g.
Savršena ljubav
„Možda se čini previše smjelo da netko govori o savršenoj ljubavi....
Ipak, usprkos svoj našoj ljudskoj ograničenosti, ponekad, u nekim rijetkim trenucima možemo doživjeti odjeke, ili možda slutnje, one istinske, savršene ljubavi. Prvo, vjerujem da savršena ljubav postoji... Ne samo da postoji; ona je naša sudbina! Svakog od nas, negdje niz rijeku vremena, čeka savršena ljubav. Ona je strpljiva jer na raspolaganju ima beskonačno mnogo vremena. Moće nas čekati zauvijek... Mi smo oni kojima se žuri. Nama je stalo da do Nje dođemo što prije. Odmah sada ako je ikako moguće. To je zato jer negdje duboko u sebi znamoda smo bez ljubavi nesretni. Patimo ako je nema. Tek nazočnost ljubavi, tek njen život u našem srcu, može donijeti potpunu sreću. Drugo uvjerenje... Savršena ljubav ima svoj samostalan život... Mi smo uglavnom slijepi i gluhi za njenu mož iako joj se i dalje nadamo. I tako, mi žudimo, a ona nas strpljivo čeka. Ponekad nam se javlja glasom koji je previše tih da bi ga čuli. Tek poneki ljudi, ponekad, budu sposobni prepoznati je i o tome reći nešto drugima. Intelek, razum i logika nisu korisni suputnici... Pogledajte u srca ljudi koje poznajete, a na poslijetku i u svoje vlastito srce. Da li iskreno možete reći da tamo nalazite savršenu ljubav? U najvećem broju slučajeva, uobičajena ljubav daleko je od savršene. Obično počinje snažnom energetskom aktivacijom seksualnog središta... Iako prožima i središte stvarne ljubavi , ono koje se nalaszi u području našeg srca, zamagljuje osjete i razum te dsovodi do izrazite želje za posjedovanjem voljene osobe... Zaljubljenost nije savršena ljubav...iako savršena ljubav u sebi sadrži zaljubljenost. Pozitivni osjećaji koji povezuju dvoje ljudi vrlo su često prožeti onim negativnim. Sebičnost i uvjetovanje ljubavi; ljubomora i posesivnost. Iako je svaka „obična“ ljubav prožeta takvim osjećajima, mi smo s njima nezadovoljni. Težimo k ostvarenju ljubavi koja bi bila slobodna od toga. Savršena ljubav uopće nije zasnovana na zahtjevima ili uvjetima. Ona uglavnom daje, a ako prima, čini to potpuno otvorena primanju. Bez unaprijed određenih uvjeta. Ljudskim bićima je vrlo teško čak i zamisliti, a kamoli živjeti savršenu ljubav upravo zbog toga što se u nama osjećaj ljubavi uvijek miješa sa željama. A čim postoje želje, postoji i zadovoljstvo zbog njihova ispunjenja, odnosno nezadovosljtvo ako tog ispunjenja nema. |
REIKI - tretmani Psihokibernetika Esena - prijave za tečaj Kontakt: Morana, duhovni terapeut, Svjetlosni radnik mob: 098/9770 275 Mail: [email protected] O MENI: Jedno ludo iskustvo Izabirem ljubav Vama na dar Nepoznati putevi Trenutak odluke Morana Prijatelji Životna škola Planeta zemlja Astrologija Mudrosti Dnevni rituali S ljubavlju Iz dubine Činjenice... Priroda daje... Ionsko srebro MMS Zeolit Antiparazitni program Komunikacija - verbalna komunikacija - neverbalna komunikacija INDIGO DJECA Kutak za kućne ljubimce Moje priče... BLOG |
Zbog toga ćemi mi uvijek tražiti savršenu ljubav. Uvijek ćemo biti u potrazi. Nikad nećemo biti zadovljni s onim što imamo oko sebe i uvijek ćemo težiti nečem višem i boljem.
Ta stalna potraga nije nedostatak! Što više, upravo su u njoj krije tajna postizanja savršene ljubavi.
Da, radi se o paradoksu, ali taka je svijet u kojem živimo. Zapravo je izgrašen na paradoksima.
Savršana ljubav ne nalazi se u neprestanom zajedništvu s voljenom osobom. Savršena ljubav nalazi se u neprestanom traganju za njom. Onog trenutka kad prestane traganje i nam se čini da smo ljubav pronašli, gotovo je sigurno da smo je istodobno izgubili.
...iskustvo savršene ljubavi manje je zasnovano na ispunjenju želja, a više na stalnoj potrazi. Ako možete održati osjećaj i stanje traganja onda ste na dobrom putu da doživite i održite savršenu ljubav.“
Fascinira me kako ljudima uopće nije stalo do ljubavi, a svi je neprestano mole i traže, i nitko da bi prstom pomakao. Od kad sam svjesna svog postojanja ne prihvaćam ljubav zdravo za gotovo. A jedino što slušam iz dana u dana, mjeseca u mjesec...godinama je: Eto sad smo tu i šta bi više trebalo. Volim te, zato sam s tobom i to je to... Sad bi mogli malo „odmorit“, sve je riješeno i sve ostalo dosadno je i naporno...zašto se više truditi, zašto pitati, tražiti?
Zato što sama takav odnos ne prihvaćam, i u trenutku kad shvatim da sam doživljena kao nešto što je tu, takvo kakvo je, s osjećajem nezadovoljstva, razočarana, prevarena, povrijeđena, frustrirana činjenicom da nikome nije stalo, uistinu stalo, odlazim!
Sve je to samo privid! Potpuni nesklad...
Svega ima, a ničega nema!
Dvije boginje
„U svakome od nas, kaže priča, nalaze se njih dvije, boginja mudrosti i boginja bogatstva. Obje žele našu ljubav i našu pozornost. Također i mi želimo njihovu ljubav i pozornost. Kako to postići?
Onima koji žele bogatstvo, savjetuje se da se u potpunosti okrenu boginji mudrosti. Zašto? Zato jer će boginja bogatstva tada postati ljubomorna i željet će ponovno privući našu pozornost k sebi.
Zbog toga će nas obasipati svojim darovima, ispunjavati naše želje i, jednom riječju sve da bi nas privukla. Pratit će nas u svim našim pothvatima i neće nas nikada napuštati. A to je ono što želimo, zar ne?
...onaj tko želi živjeti u obilju, mora ponajprije potražiti znanje i mudrost.“
A.P. Kezele je ovu priču ispričao nebrojeno mnogo puta, na radionicama, predavanjima u raznim okolnostima. Međutim, tek kad ju je ispričao jednom djetetu priča je dobila novu unutarnju dimenziju, dodatnu dubinu.
To dijete je pitalo: „nije li se onda ispravno ako želimo mudrost, okrenuti u potpunosti boginji bogatstva? Tako bi boginja mudrosti postla ljubomorna i podarila nas svojim darovima!“
Kezele je malo razmišljao, stekla sam dojam, da je bio pomalo zbunjen, no napokon je odgovorio:
„Boginja mudrosti nije ljubomorna! Ona jednostavno ne razmišlja na taj način. Njena ljubav je drugačije od ljubavi boginje bogatstva!“
„Boginja bogatstva utjelovljuje ljubav kakvu poznaje većina ljudi. To je površinska ljubav koja se zasniva na ispunjenju želja. Zbog toga je ona posesivna i ljubomorna. Ako se okrenemo k njoj, ona će nas nagraditi za to. Ali, ne zadugo! Ako vidi da smo potpuno u njenoj vlasti, polako će nas napuštati.
Budući da nas „ima“, više se neće truditi oko nas. Poklanjat će pažnju nekome drugom. Čak će nas, pomalo zlobno, iskušavati nanoseći nam gubitke. Kad se, razočarani počnemo okretati od nje, ponovno će nas privući, možda optužbama da je ne volimo i ponuditi sve što želimo. Naša će nas pohlepa ponovno privući k njoj i sve će početi ispočetka.
Upravo tako se događa običnim ljubavima. Onog trenutka kad pomislite da je sve gotovo – da „imate“ ljubav – onog trenutka ste pali u ponor.
Na žalost, institucija braka jako pridonosi ovakovom raspletu stvari jer mnogi misle da je vjenjčanjem sve završilo. Nije tako. I dobro je da nije...
Ova priča predstavlja izvrstan i djelotvoran naputak za stvaranje sreće (a to znači i života u obilju), ali jednako tako opisuje razliku između ljubavi kakvu poznajemo na povšinskoj razini te ljubavi kojoj težimo.
Zamijetite da i u savršenoj ljubavi postoje trenuci patnje. I Ona ponekad odlazi. Iako je to dio njezine igre i u konačnici također dio savršenstva, ljubavnik se mora pripremiti na trenutke čežnje, boli i patnje koja nije uvijek samo slatka.
U tim će trenucima mnogi pomisliti kako im je bilo bovlje dok nisu znali za Nju. U trenucima krize, čovjeku nedostaju na izgled bezbrižni trenuci nesvjesnog postojanja bez traganja. Ali, jednom kad se okusi slatkoća savršene ljubavi, više se ne može natrag. Dakle, tragatelji za savršenom ljubavi nisu uvijek blagoslovljeni.
Ali, kao što kaže jedna mudra izrekla – brodovi su sigurni u luci, ali to nije razlog zašto se brodovi grade!
Zbog toga nemojte tražiti mirnu luku. Ona obično znači da ste izgubili savršenu ljubav. Otplovila je preko divljeg i opasnog mora. Ako je želite natrag, morat ćete ploviti za Njom!“
Da bi vam rekla koliko mi ljubav znači, da bi pomogla kako sebi pa tako i onima koji su u potrazi za ljubavi, savršenoj ljubavi, onima koji se boje, koji ne vjeruju, možda one koji samo pričaju potakla i da djeluju, ispisati ću još jedan dio iz knjige „Kozmička proslava“ autora A.P. Kezele i na taj način vam svima čestitati svaki dan kao Dan zaljubljenih, i poželjeti svaki dan pun ljubavi, prema sebi i svakom biću, svaki dan kao dan primanja i davanja ljubavi!
„...savršenu ljubav moguće je ostvariti bilo kad i bilo gdje, jer ona jest svuda i zauvijek!“
Šiva i Parvati
To je legenda iz pradavne Indije. To je priča o Šivi i Parvati Ona kaže da je svijet nastao iz njihove ljubavi. Šiva je apsolutan i neočitovan, a Parvati predstavlja očitovanu prirodu. Šiva je jedan, Parvati je mnogostruka. Oni se vole bezgranično. Njihova čežnja je tako velika da drži svemir na okupu. Međutim, oni se nikada ne mogu u potpunosti spojiti. Zauvijek će ostati različiti. Jer kad bi se spojili, nestalo bi stvorenog sviejta, a to znači i njihove ljubavi. Zbog toga oni uvijek teže jedno drugome, uvijek se nalaze, ali se uvijek ponvono i odvajaju. Njihova je ljubav vječna i savršena. Oni zauvijek traže jedinstvo, a nikad da ne nalaze u potunosti. Njihova je igra vječna. Njihova ljubavna ekstaza je vječna; toliko žele jesno drugo, toliko žele biti jedno u drugom. Ali, između njih je procijep koji će ih uvijek razdvajati. Ili, koji će ih zauvijek spajati...
Ne možete prestati voljeti ili prestati biti voljeni. Možete se privremeno izgubiti u prividu, to je istina. Ali, napustiti ljubav – to je nemoguće, jer vi sami načinjeni ste od ljubavi. Vi jeste ljubav!
Jednom sam pitala jednu osobu, zar nije nikad ljubomorna. Dobila sam razuman i logičan odgovor: čemu da budem ljubomoran, ako netko želi otići, nitko ga u tome neče spriječiti. I to je istina. No ako nitko nikad ništa ne učini neka onda druge niti ne traži – iz moje perspektive to izgleda ovako: uzeti a ne dati, biti jednostavno tu kao promatrač je pomalo sebično, radije tada priznajte da ustvari ništa ni ne želite!
Ono što vas molim – pustite priče, logiku, razum, uvjerenja – kako bi trebalo biti, što kažu drugi jer je nešto normalno... Ne učite djecu kako bi trebalo biti, jer ona najbolje znaju kako je njima i kako će im biti. Učite živjeti u slobodi, ljubavi, naučite ih samopoštovanju i odgovornosti, ako želite obilje i sreću. Pustite pravila, norme, stereotipe, uvjerenja...
Vjerujte sebi, svom srcu, intuiciji. Svaki je za sebe ima dovoljno. Budite što jeste i činite što vam duša govori – tek tada ćete biti cjeloviti i uistinu sretni... Naravno isto vrijedi i za mene. Ja još uvijek učim, probudite se i učite i vi!
Iz ljubavi u ljubav!
Zagreb, 14.2.2007.
O meni, o Coelhovoj Bridi i Atheni
Koliko god mi je nudio i govorio, da će mi odlično „leći“, trebala je doći Ona, nepoznata i otvorena u moj svijet...tek kad mi se ego uzbudio na pomisao kako netko tko me jedva poznaje zna što je za mene dobro, rekla sam što da ne...pročitat ću je. I Bridu I Vješticu iz Portobella u svega tri, četiri dana sam pročitala. Kroz ljepotu i agoniju, no napokon opet, živa sam. Hvala vam!
O meni, o Coelhovoj Bridi i Atheni Koliko god mi je nudio i govorio, da će mi odlično „leći“, trebala je doći Ona, nepoznata i otvorena u moj svijet...tek kad mi se ego uzbudio na pomisao kako netko tko me jedva poznaje zna što je za mene dobro, rekla sam što da ne...pročitat ću je. I Bridu I Vješticu iz Portobella u svega tri, četiri dana sam pročitala. Kroz ljepotu i agoniju, no napokon opet, živa sam. Hvala vam!
„No upravo suprotno“ – rekao je.“ Ja sam Athenu doživio kao veselu i slobodnu“ ... No ta vječna potraga, golema i preteška tuga, teret svijeta i istovremena neopisiva radost, sloboda i čežnja...za mirom, za ljubavlju.... Usponi i padovi, normalan život, meni je stran, i ponekad silno patim zato što se osjećam usamljena i sama ili se bojim da bi mogla biti usamljena i sama, i tako isto patim kad samo pokušam normalno živjeti. Strah od gubitka, svjetla točka koju je Brida tražila iznad lijevog Lorensovog ramena, ista je koju ja tražim iznad tvog. No, možda si i ti moja Druga prava Polovica, a ona druga jedina me već podučila, ispunila svoju svrhu ili tek bude na neki drugi način, jer me savršeno dobro pratiš, puštaš usprkos tome što bi vrlo vjerojatno većinu situacija drugačije riješio, i živio normalnijim i mirnijim životom – kako si živio....ili sasvim drugačijim. Hvala ti na tome! Namaste!
I već se danima, mjesecima, godinama (no što je to vrijeme) pitam: Zašto ja? Što ću s tim? Gdje je kraj? No na kraju...Što uopće iz svega toga trebam naučiti... (ne obraćam pažnju na to da stalno učim i uvijek novo nešto naučim – ili se prisjetim)
I pomislim: U POTRAZI...jer život nije ništa drugo do traganja! Kad završimo s traganjem, kada nam ponestane razloga za stvaranjem, učenjem, traganjem, kada nam se učini da sve već znamo vrijeme je za novi život... novi put ili novu potragu.
I znam da nije svrha pronaći sreću i dostići cilj, već traganje za ciljem koji sa sobom nosi i tugu i sreću i ljubav i patnju i sve što čovjek može a i ne može pomisliti.
Znam da ništa nije slučajno, prihvatila sam učenje po kojemu je sve JEDNO...i nastavila čitati Coelha.
Pojavilo mi se pitanje: kako ljudi koji tvrde da ga čitaju nisu čuli za Jedno, i nisu prihvatili ideju o postanku, opstanku i na kraju nestanku svega i ničega... i vječno postavljaju isto pitanje: što je to Jedno i kako možemo biti Jedno. No kako je za nekoga Athena vesela, tako je za mene usamljena i tužna...
Ne moraš ići daleko, niti puno imati, da bi znao, otkrio da je sve Jedno...duša podijeljena na mnoštvo drugih duša, a mi, tek zajedno činimo cjelinu, potpunost, savršenost.
Jesam li ja uistinu Učiteljica? Ili samo vodić ili tragač... No zar se od nekoga tko nešto zna ne traži da svoje znanje prenosi dalje, da Tajna ponevno ne padne u zaborav, da se Tradicija nastavi i održi, da budemo poptuni, sretni, ispunjeni, da budemo Ljubav!?
Ne tako dugo bila sam u Italiji, u prolazu u gradu Sienna...nisam se dugo zadržala, no dovoljno dugo da bi taj grad proglasila svojim Svetim Gradom. Niti jedno mjesto koje nema vodu nije bilo moje do Sienne. Takav mir u vlastitom nemiru nisam do tog trenutka nikada doživjela...i vrijeme stoji. Sat ne pokazuje minute. Grad bankara, direktora, menađera...bogatih i uspješnih...umjetnika u kojemu su svi Jedno. Nema siromašnih niti srednje klase, no ipak kao da ih nešto dijeli...Dijele ih kafići u kojima je kava od 4 do 8, 10, 11 eura, no i dalje u istom centru, u jednom središtu u jednom mjestu uz uvjerenje da tu žive samo bogati - što je i istina...jer samo jedno mjesto i postoji - da bude...Tamo je sve Jedno!
...I samo tako je Siennu moguće doživjeti s ljubavlju!
„Ako te skupina ljudi odlučila prihvatiti kao učiteljicu, zašto ne iskoristiš tu priliku i postaneš majstoricom... Pokušaj se osjećati dobro pri pomisli da si zadnja osoba na svijetu.
Vjeruj da možeš.
U početku se možeš osjećati zbunjeno, nesigurno. Kasnije ćeš misliti kako su drugi primijetili da si ih prevarila. Ništa od toga nije posrijedi: ti znaš, samo toga trebaš biti svjesna. Svaki je um lako podložan negativnom utjecaju; boji se bolesti, napada, smrti; pokušaj mu vratiti izgubljenu radost.
Budi jasna.
Promijeni svaku minutu dana mislima koje ti pomažu rasti. Kad budeš ne raspoložena ili zbunjena, pokušaj se smijati samoj sebi. Smij se glasno, smij se puno s tom ženom koja se brine, muči se i misli kako su njeni problemi najvažniji na svijetu. Smij se nad tim jadom jer u tebi se očitava Majka, a još uvijek vjeruješ kako je Bog muško i kako je krcat pravilima. Ako bolje pogledaš, većina naših pravila svodi se na to da moramo slijediti pravila.
Usredotoči se.
...usredotoči se na disanje. Tim putem, kroz tvoj nos, ulazi Majčin snop svjetla. Osluškuj kako ti srce kuca, slijedi misli kojima ne možeš upravljati, svladaj potrebu da brzo ustaneš kako bi radila nešto „korisno“. Sjedi po nekoliko minuta dnevno i ne radi ništa, iskoristi to koliko god možeš.
...Zapravo mi se sviđa kad mi muškarac otvori vrata...u mojoj duši piše: „ophode se prema meni kao prema božici, ja sam kraljica.“
Voljela bih te vidjeti kako podučavaš ono što i sama učiš; to je svrha života, otkriče! Pretvaraš se u medij, čuješ samu sebe, iznenađena si što si u stanju činiti....
Ti si ono što vjeruješ da jesi.
Nemoj biti kao ljudi koji vjeruju u „pozitivno razmišljanje“ i provesti cijeli život ponavljajući sebi kako si voljena, jaka ili sposobna. Ne moraš to govoriti, to već znaš. A kad posumnjaš....umjesto da pokušaš dokazati kako si bolja no što misliš, samo se nasmij. Nasmij se svojim brigama, svojoj nesigurnosti.
A sada se vrati i pođi u susret svim tim ljudima koji misle kako sve znaš. Uvjeri sebe da su u pravu; svi mi znamo sve, potrebno je samo vjerovati u to.
Vjeruj!
Skupine ljudi su jako važne... One nas prisiljavaju da napredujemo.
Skupina ljudi upravo te zamolila da ih nečemu podučiš, a to će te pretvoriti u majstoricu.“
O meni, o Coelhovoj Bridi i Atheni Koliko god mi je nudio i govorio, da će mi odlično „leći“, trebala je doći Ona, nepoznata i otvorena u moj svijet...tek kad mi se ego uzbudio na pomisao kako netko tko me jedva poznaje zna što je za mene dobro, rekla sam što da ne...pročitat ću je. I Bridu I Vješticu iz Portobella u svega tri, četiri dana sam pročitala. Kroz ljepotu i agoniju, no napokon opet, živa sam. Hvala vam!
„No upravo suprotno“ – rekao je.“ Ja sam Athenu doživio kao veselu i slobodnu“ ... No ta vječna potraga, golema i preteška tuga, teret svijeta i istovremena neopisiva radost, sloboda i čežnja...za mirom, za ljubavlju.... Usponi i padovi, normalan život, meni je stran, i ponekad silno patim zato što se osjećam usamljena i sama ili se bojim da bi mogla biti usamljena i sama, i tako isto patim kad samo pokušam normalno živjeti. Strah od gubitka, svjetla točka koju je Brida tražila iznad lijevog Lorensovog ramena, ista je koju ja tražim iznad tvog. No, možda si i ti moja Druga prava Polovica, a ona druga jedina me već podučila, ispunila svoju svrhu ili tek bude na neki drugi način, jer me savršeno dobro pratiš, puštaš usprkos tome što bi vrlo vjerojatno većinu situacija drugačije riješio, i živio normalnijim i mirnijim životom – kako si živio....ili sasvim drugačijim. Hvala ti na tome! Namaste!
I već se danima, mjesecima, godinama (no što je to vrijeme) pitam: Zašto ja? Što ću s tim? Gdje je kraj? No na kraju...Što uopće iz svega toga trebam naučiti... (ne obraćam pažnju na to da stalno učim i uvijek novo nešto naučim – ili se prisjetim)
I pomislim: U POTRAZI...jer život nije ništa drugo do traganja! Kad završimo s traganjem, kada nam ponestane razloga za stvaranjem, učenjem, traganjem, kada nam se učini da sve već znamo vrijeme je za novi život... novi put ili novu potragu.
I znam da nije svrha pronaći sreću i dostići cilj, već traganje za ciljem koji sa sobom nosi i tugu i sreću i ljubav i patnju i sve što čovjek može a i ne može pomisliti.
Znam da ništa nije slučajno, prihvatila sam učenje po kojemu je sve JEDNO...i nastavila čitati Coelha.
Pojavilo mi se pitanje: kako ljudi koji tvrde da ga čitaju nisu čuli za Jedno, i nisu prihvatili ideju o postanku, opstanku i na kraju nestanku svega i ničega... i vječno postavljaju isto pitanje: što je to Jedno i kako možemo biti Jedno. No kako je za nekoga Athena vesela, tako je za mene usamljena i tužna...
Ne moraš ići daleko, niti puno imati, da bi znao, otkrio da je sve Jedno...duša podijeljena na mnoštvo drugih duša, a mi, tek zajedno činimo cjelinu, potpunost, savršenost.
Jesam li ja uistinu Učiteljica? Ili samo vodić ili tragač... No zar se od nekoga tko nešto zna ne traži da svoje znanje prenosi dalje, da Tajna ponevno ne padne u zaborav, da se Tradicija nastavi i održi, da budemo poptuni, sretni, ispunjeni, da budemo Ljubav!?
Ne tako dugo bila sam u Italiji, u prolazu u gradu Sienna...nisam se dugo zadržala, no dovoljno dugo da bi taj grad proglasila svojim Svetim Gradom. Niti jedno mjesto koje nema vodu nije bilo moje do Sienne. Takav mir u vlastitom nemiru nisam do tog trenutka nikada doživjela...i vrijeme stoji. Sat ne pokazuje minute. Grad bankara, direktora, menađera...bogatih i uspješnih...umjetnika u kojemu su svi Jedno. Nema siromašnih niti srednje klase, no ipak kao da ih nešto dijeli...Dijele ih kafići u kojima je kava od 4 do 8, 10, 11 eura, no i dalje u istom centru, u jednom središtu u jednom mjestu uz uvjerenje da tu žive samo bogati - što je i istina...jer samo jedno mjesto i postoji - da bude...Tamo je sve Jedno!
...I samo tako je Siennu moguće doživjeti s ljubavlju!
„Ako te skupina ljudi odlučila prihvatiti kao učiteljicu, zašto ne iskoristiš tu priliku i postaneš majstoricom... Pokušaj se osjećati dobro pri pomisli da si zadnja osoba na svijetu.
Vjeruj da možeš.
U početku se možeš osjećati zbunjeno, nesigurno. Kasnije ćeš misliti kako su drugi primijetili da si ih prevarila. Ništa od toga nije posrijedi: ti znaš, samo toga trebaš biti svjesna. Svaki je um lako podložan negativnom utjecaju; boji se bolesti, napada, smrti; pokušaj mu vratiti izgubljenu radost.
Budi jasna.
Promijeni svaku minutu dana mislima koje ti pomažu rasti. Kad budeš ne raspoložena ili zbunjena, pokušaj se smijati samoj sebi. Smij se glasno, smij se puno s tom ženom koja se brine, muči se i misli kako su njeni problemi najvažniji na svijetu. Smij se nad tim jadom jer u tebi se očitava Majka, a još uvijek vjeruješ kako je Bog muško i kako je krcat pravilima. Ako bolje pogledaš, većina naših pravila svodi se na to da moramo slijediti pravila.
Usredotoči se.
...usredotoči se na disanje. Tim putem, kroz tvoj nos, ulazi Majčin snop svjetla. Osluškuj kako ti srce kuca, slijedi misli kojima ne možeš upravljati, svladaj potrebu da brzo ustaneš kako bi radila nešto „korisno“. Sjedi po nekoliko minuta dnevno i ne radi ništa, iskoristi to koliko god možeš.
...Zapravo mi se sviđa kad mi muškarac otvori vrata...u mojoj duši piše: „ophode se prema meni kao prema božici, ja sam kraljica.“
Voljela bih te vidjeti kako podučavaš ono što i sama učiš; to je svrha života, otkriče! Pretvaraš se u medij, čuješ samu sebe, iznenađena si što si u stanju činiti....
Ti si ono što vjeruješ da jesi.
Nemoj biti kao ljudi koji vjeruju u „pozitivno razmišljanje“ i provesti cijeli život ponavljajući sebi kako si voljena, jaka ili sposobna. Ne moraš to govoriti, to već znaš. A kad posumnjaš....umjesto da pokušaš dokazati kako si bolja no što misliš, samo se nasmij. Nasmij se svojim brigama, svojoj nesigurnosti.
A sada se vrati i pođi u susret svim tim ljudima koji misle kako sve znaš. Uvjeri sebe da su u pravu; svi mi znamo sve, potrebno je samo vjerovati u to.
Vjeruj!
Skupine ljudi su jako važne... One nas prisiljavaju da napredujemo.
Skupina ljudi upravo te zamolila da ih nečemu podučiš, a to će te pretvoriti u majstoricu.“
Vještica iz Portobella (str.152-154)/Paulo Coelho
Puno pričam sa sobom, no još nisam uspjela sjediti samo nekoliko minuta i ništa ne raditi, umiriti svoj um, svoje tijelo, i samo osluškivati, upotrijebiti svojih pet čula i ispuniti prazninu koje si silno bojim a koje ako se samo malo stišamo - nema.
Sada Je malo bolje poznam...pomislila sam zašto je uopće došla, činilo mi se da nije bila zadovoljna, možda i nije, no meni je nešto ostavila - novome me nečemu podučila. Slučaj koji to nije - imala sve te knjige...
No vjeruj, možeš čitati bilo što drugo, otići na drugi kraj svijeta, na tečaj, radionicu, trening – ako želiš znati, samo ako želiš znati. I ne moraš ništa od toga – ako želiš znati tko si, što si...ako se želiš približiti onome što JEST – Jednom, Stvoritelju, Bogu, Čovjeku, Sebi, bilo koje drugom biću, životinji, cvijetu, moru...prirodi...Majci.
Iako sama Reikistica, s mnoštvo tečajeva, jednim od zadnjih: bioterapija prema metodi Zdenka Domančića, s prvim stupnjem autogenog treninga, radionicom anđela...preko nekoliko na temu verbalne i neverbalne komunikacije...niti jednu tehniku ne želim obezvrijediti, meni osobno sve pomažu i dobro su došle...ipak, želim ti reći da možeš otići na seminar poslovne komunikacije i pozorno slušati, možeš razgovarati s anđelima, otići na Reiki, biti uz Sai Babu, proučavati govor tijela i pohađati tečajeve na tu temu i uvijek ćeš čuti isti odgovor – sve je Jedno, i to sve već znaš. Da samo na tren umirim svoju dušu, da se samo na tren usredotočim, sve pokrete tijela o kojima sam slušala na seminarima neverbalne komunikacije znala bih i bez njih, jer se moji pokreti ništa ne razlikuju od tuđih, i sve što ja imam za reći već je rečeno, na isti način samo drugim jezikom. I zato neka nitko ne očajava. Materija nas ne dijeli od onoga što jesmo i čemu težimo, to činimo samo mi, mi osobno.
Jedino što je važno je težnja znanju i mudrosti, da slijedimo svoj put – da ga uistinu slijedimo, bez straha, s puno strpljenja svjesni da nema drugog načina do izlaganja riziku, da moramo upoznati i bol, patnju razočarenjei radost, zanos i ljubav...ili ne moramo ništa, ili nećemo ništa. No onda nas put niti ne vodi na ovakove stranice, zar ne? Nije vrijeme, no doći će!
No kako god...dok god ne promijeniš, i ne prihvatiš ponavljat ćeš iste situacije. Imati ćeš toliko mogućnosti koliko će biti potrebno da savladaš, uočiš prepreku, izazov i da promijeniš...zato ne boj se da nikuda nećeš stići, biti ćeš svugdje i nigdje u trenutku kada ćeš uistinu biti spreman...
No ipak jedini način da umanjiš svoju bol na svom putovanju jest da prihvatiš da si ovdje sa zadaćom, a ta je traganje za ljubavlju, mudrošću, znanjem, za...Jednim, za svojom Drugom Polovicom.
Ili nešto drugo...baš kao i Brida, sutra ću se predomisliti, ili misliti drugo – nebitno, i to je put! I ja ću se jednom za jedan odlučiti!
Čudno je i djeluje kontradiktorna činjenica da smo svi Jedno, da smo svi jednaki a opet ima nas, tek mali broj koji je "drugačiji". I meni je teško, i svakome koji vidi stvari drugačije, i naprosto se smatra i osjeća drugačijim, no to je zbog razine svijesti, znanja, razumijevanja – prisjećanja svega što smo znali, no zbog moći pobrinuli su se da zaboravimo, a sada sve ono što imamo tako bi rado sa cijelim svijetom podijelili, a svijeta čini se kao da nema... Ipak vjerujem, doba je buđenja, i vjerujem sve više svjesnijih... Na nama je da ostanemo budni i pomognemo drugima da se probude.
Čitatelju, a čitatelj sam ja...ja sam čitatelj!
Sada Je malo bolje poznam...pomislila sam zašto je uopće došla, činilo mi se da nije bila zadovoljna, možda i nije, no meni je nešto ostavila - novome me nečemu podučila. Slučaj koji to nije - imala sve te knjige...
No vjeruj, možeš čitati bilo što drugo, otići na drugi kraj svijeta, na tečaj, radionicu, trening – ako želiš znati, samo ako želiš znati. I ne moraš ništa od toga – ako želiš znati tko si, što si...ako se želiš približiti onome što JEST – Jednom, Stvoritelju, Bogu, Čovjeku, Sebi, bilo koje drugom biću, životinji, cvijetu, moru...prirodi...Majci.
Iako sama Reikistica, s mnoštvo tečajeva, jednim od zadnjih: bioterapija prema metodi Zdenka Domančića, s prvim stupnjem autogenog treninga, radionicom anđela...preko nekoliko na temu verbalne i neverbalne komunikacije...niti jednu tehniku ne želim obezvrijediti, meni osobno sve pomažu i dobro su došle...ipak, želim ti reći da možeš otići na seminar poslovne komunikacije i pozorno slušati, možeš razgovarati s anđelima, otići na Reiki, biti uz Sai Babu, proučavati govor tijela i pohađati tečajeve na tu temu i uvijek ćeš čuti isti odgovor – sve je Jedno, i to sve već znaš. Da samo na tren umirim svoju dušu, da se samo na tren usredotočim, sve pokrete tijela o kojima sam slušala na seminarima neverbalne komunikacije znala bih i bez njih, jer se moji pokreti ništa ne razlikuju od tuđih, i sve što ja imam za reći već je rečeno, na isti način samo drugim jezikom. I zato neka nitko ne očajava. Materija nas ne dijeli od onoga što jesmo i čemu težimo, to činimo samo mi, mi osobno.
Jedino što je važno je težnja znanju i mudrosti, da slijedimo svoj put – da ga uistinu slijedimo, bez straha, s puno strpljenja svjesni da nema drugog načina do izlaganja riziku, da moramo upoznati i bol, patnju razočarenjei radost, zanos i ljubav...ili ne moramo ništa, ili nećemo ništa. No onda nas put niti ne vodi na ovakove stranice, zar ne? Nije vrijeme, no doći će!
No kako god...dok god ne promijeniš, i ne prihvatiš ponavljat ćeš iste situacije. Imati ćeš toliko mogućnosti koliko će biti potrebno da savladaš, uočiš prepreku, izazov i da promijeniš...zato ne boj se da nikuda nećeš stići, biti ćeš svugdje i nigdje u trenutku kada ćeš uistinu biti spreman...
No ipak jedini način da umanjiš svoju bol na svom putovanju jest da prihvatiš da si ovdje sa zadaćom, a ta je traganje za ljubavlju, mudrošću, znanjem, za...Jednim, za svojom Drugom Polovicom.
Ili nešto drugo...baš kao i Brida, sutra ću se predomisliti, ili misliti drugo – nebitno, i to je put! I ja ću se jednom za jedan odlučiti!
Čudno je i djeluje kontradiktorna činjenica da smo svi Jedno, da smo svi jednaki a opet ima nas, tek mali broj koji je "drugačiji". I meni je teško, i svakome koji vidi stvari drugačije, i naprosto se smatra i osjeća drugačijim, no to je zbog razine svijesti, znanja, razumijevanja – prisjećanja svega što smo znali, no zbog moći pobrinuli su se da zaboravimo, a sada sve ono što imamo tako bi rado sa cijelim svijetom podijelili, a svijeta čini se kao da nema... Ipak vjerujem, doba je buđenja, i vjerujem sve više svjesnijih... Na nama je da ostanemo budni i pomognemo drugima da se probude.
Čitatelju, a čitatelj sam ja...ja sam čitatelj!
OM NAMAH SHIVAYA BABAJI
Zagreb, 14.11.2008.
..a onda nešto sasvim drugačije!
Njena životna priča, stvarnost ili iluzija
Godinama je govorila kako želi napisati knjigu. Knjigu koja bi bila kao neka njena sabrana djela…da li sve to zajedno ili odvojeno, nije bila sigurna. Znala je samo da silno želi napisati priču. Priču koja je bila njena, priču koja je bila svakog čovjeka kojeg je srela, i onog kojeg nikad u životu nije vidjela. Vjerovala je da se sve događa s razlogom, no nije bila sigurna kojim razlogom…neka iskustva su dolazila radi puke znatiželje, neka radi iskušenja, neka jer je tako bilo zacrtano, neka da bi nešto iz njih naučila, neka jer…ih je jednostavno sama prizvala, dozvoljena ili zabranjena.
Svaki put se čudom čudila, svaki put je ponovno letjela…čak je pomišljala kako za drugo, osim za let niti nije.. Tješilo ju je poznavanje "tajne" i pregršt knjiga i tečajeva koji govore samo o prividu i iluziji.. Počela se zanimati za masone i iluminate, tražila je opravdanje za većinu svojih postupaka, iako je znala da ta ista "tajna" govori kako je sama za sve u svom svijetu odgovorna.
Nije vjerovala ili je slijepo vjerovala…nikad nije bila sigurna..
Znala je sa sigurnošću dvije stvari: da želi napisati priču, i da je silno u Svemir zaljubljena!
Odakle da počne, uvijek se pitala…a onda je odlučila sabrati sva svoja djela…zvala je ljude o kojima je ponekad pričala, tražila dozvolu za objavljivanje njihovih imena, ili ne…molila i prizivala Anđele da joj pomognu u naumu i silno, silno voljela!
Krenula je unatrag, inspirirana Veronikom od Coelha, uvijek i uvijek iznova, zamišljala je likove iz bajki, vizualizirala umjetno stvoreni stvarni život, kakvog je ona zamišljala, prizivala isto, zanemarila pojam iluzije i uživjela se u ulogu, samo njoj znanu…
Zanemarila je sve oko sebe, svakog, i svačije riječi i geste…no na sebe je jako pazila..to se uklapalo u njenu idealnu sliku o sebi i svom svijetu… Princeza na zrnu graška, princ na bijelom konju – to je bila polazna točka svih ljubavi i svih njenih razočarenja. Drugo za nju nije postojalo.
Imala je iskustva, i znala je da je sve moguće, da negdje postoji, samo na koju stranu krenuti…znala je da će uspjeti samo ako bude dovoljno jako željela…što? Napisati knjigu? Znala je da će uspjeti samo ako dovoljno jako bude željela sve, samo ako dovoljno jako bude željela ljubav, samo ako dovoljno jako bude voljela…. Sama sebi uvijek je bila dovoljna, morala je!
Znala je da se mnogi boje te njene jake ljubavi, tog jakog osjećaja, znala je da plaši svoje najbliže, no to nije mogla izbjeći…to je izviralo iz nje, vrištalo na sve strane. Mogla se lagano smiješiti, mogla je tiho hodati, mogla je ispod glasa govoriti, ljudi su je se bojali… Mir u njenoj blizini postojao je tek kad bi se zatvorila, kad ne bi osjećala, ili barem kad ne bi osjećala ljubav…no to nikad nije dugo trajalo. Nije bilo moguće. Taman kada su svi pomislili, napokon i ona je mirna…ta ista ona nešto bi pronašla, psa, leptira, njega…ili jednostavno ljubav! Njena misija je bila voljeti! Njena misija je bila biti voljena.
Sjetila se, zapravo uvijek se sjeti dijaloga svoje Učiteljice i nje, priče o duhovnosti i ljubavi…no nikad se nije sjetila čemu je ta priča…ustvari nikad nije osjetila da je ta priča, taj dijalog bio upravo za ono doba kada se i odvijao (negdje ispod u nekom od postova postoji priča)…sad je znala da je dijalog uranio. Dijalog je bio općenit, dijalog je bio za određeni trenutak, no ne onaj, već trenutak kad napokon odluči napisati priču – kako ju je voljela zvati, knjigu sabranih djela. Dijalog se vodio o njoj i njemu…no ne o njemu, već o nekom drugom.. Dijalog se vodio o njenom poslanju i odabiru posla, misije, no ipak ne o onom poslu, već o drugom… Možda baš o ovom, napokon.
Ipak, ona je umjetnik bila, ostala...samo umjetnik, indigo! Ipak, sve što je radila pretvarala je u umjetnost. I obično pranje prozora bila je savršena umjetnost, ispunjena ljubavlju, vrijedna divljenja. Čak je spomenula da bi roletice na poslu oprala..mislim da je nisu baš najozbiljnije shvatili, da, nisu je upoznali. Poznanstvo s njom zadire ispod površine. A samo površina - sigurna je!
Tako žarko je žudjela da netko primijeti, prihvati njen pogled na svijet..tako žarko je željela da upozna nekoga tko poput nje gleda na svijet..svijet pun divljenja u svakom trenutku na svakom koraku.. No treba se znati diviti sivom, užeglom asfaltu...
On je dobar, i on se na svoj način trudio, silno se trudio, vjerovala je…no ona je htjela nešto drugo… I ona se trudila, silno se trudila da prihvati i pohvali njegov trud, da prizna njegova ostvarenja, da ga podrži..da bude tu. Rekla joj je Učiteljica, ponavljala nekoliko puta: on će uvijek biti nekoliko koraka iza tebe. No budite jedan drugome Učitelj i Učenik. To je u redu..no nešto je jako nedostajalo. Nedostajalo je Jednosti - sada zna.
I...nije joj uspjelo, nije bilo posebno. Imala je iskustva i znala je što i o čemu priča…tražila je ono nešto što je po putu izgubila, ne bi li zadovoljila norme i tuđa shvaćanja…u stvari lagala je..bojala se da će ostati sama… Silno se bojala Hesseove ili Bachove rečenice u jednoj od silnih pročitanih, progutanih knjiga: lako vama normalnim ljudima, mi duhovnjaci uvijek ostajemo sami…
Nisi sama rekao bi, samo se u to uvjeravaš.. No na svako pitanje imali su različite odgovore. Ne, u psihologiji se ipak samo sličnosti privlače.
Ljudi su govorili, iako je znala da ih ne treba slušati, jer ona živi svoj život, njih neće biti nigdje kada joj bude potrebna podrška. Ljudi su govorili…ljudi su govorili….a nju je ulovila panika… Dugo nije osjećala…napokon barem je našla pokoju dodirnu točku.. Budu li se potrudili, biti će ih i više. Nije ih bilo više. Ostali su i bez onih, tih dodirnih točaka. Bilo je kasno… On se i dalje trudio, no ona više nije imala snage.
Naizgled se činilo da joj je stalo, zato što je noći i noći plakala…samo naizgled plakala je s njim, rekla je da plače zbog njega… u stvari, plakala je samo zbog sebe, zbog svoje neispunjene želje, svojih neispunjenih snova, zbog svoje pomislila bi nesuđene ljubavi. Ne, nije se sažaljevala, ni najmanje….samo je postala prilično pasivna i lijena, kao da je prihvatila da je životu samo sjena. Plakala je jer nije mogla, nije znala lagati, nije znala glumiti…uvijek je bila loša glumica. Plakala je jer je bila sama i usamljena, plakala je jer mu se nije mogla zahvaliti, jer nije znala za što da mu se zahvali, jer on nije bio ono o čemu je oduvijek sanjala…ono što je i proživjela, ono za što je znala da negdje postoji… Njegov trud za nju nije bio trud, bilo je nešto što je sama činila svakodnevno i davala svim ljudima bezuvjetno…iako on to nije tako vidio, jer mu ona nije mogla biti zahvalna. Barem je tako govorio...lagao je ponekad, možda i često.. no s tim se nije mogla boriti. Ipak radila je dugo na "istini"..."morala" je odustati!
Možda je znao da ne plače zbog njega, možda je zato na njene suze okretao leđa. Možda se onda ipak nije trudio!?
Postala je nestrpljiva. Nije mogla više razmišljati kako će se možda opet inkarnirati i vratiti ili napokon sresti srodnu dušu…jer sve se činilo kako u ovom svijetu za nju više nema ničega..gubila je volju. Satima je sjedila ponekad plačući, ponekad sanjareći u zadimljenoj kuhinji, ispijajući po tko zna koju šalicu kave, pušeći već drugu kutiju cigareta, na pola slušajući radio, a na pola…mrzeći svaki centimetar prostora oko sebe, prljav, zapušten, hladan…ništa joj više ni je bilo važno. Čak i da se potrudi, mislila je, silna želja da onaj ugođaj i upaljenu svjećicu s nekim podijeli ostat će samo jedna u nizu neispunjenih želja. Nije mislila, znala je, iskusila je. Svaki centimetar stana uredila je s puno ljubavi, svaki detalj za sebe i sve oko sebe.. Bila je uredna, našminkana, dotjerana..bila je...
Sve joj je više išlo na živce..poništavala, nulirala je ljutnju i molila za ljubav. Ljutila se na sve što se događalo u svijetu..na potres u Japanu, codex alimentarius, uporabu antibiotika, chamtraillove, tarot preko skupog telefona..laži i strahove...ljutila se na sebe, na druge, na njega, nju..i nju…Bila je ogorčena, frustrirana, nerviralo ju je sve što je površno, užasavala se priča o sapunicama, dnevniku, nekom članku u tisku…užasavala se svega što nije dublje…užasavala se matematike, fizike i bilo kakvog računanja…bježala je od bilo kakve komunikacije koja objašnjava što se i kako "mora", što bi bilo najbolje…kako je netko tamo ili nije...kako bi trebalo živjeti…izbjegavala je pogled u novčanik i zadovoljavala svoje hirove na sve moguće načine…da, gledala je BB, gledala je "Velikog Brata", kao što je radila umjetnost..gledala ga je kroz kadrove, white i black balance, rampu i sl.
To nisu bili hirovi, tako su ih samo drugi zvali. To su bili neispunjeni snovi, čak niti približno..ne ispunjena stvarnost…čak ni ona zakonski regulirana..
Bila je očajna, i samo je htjela napokon napisati knjigu, možda time nekome pomoći, da ne učini istu grešku, ili barem da uoči kojim putem ide, pa ako je potrebno da zaokrene!
Nikako i nikako se nije mogla nositi s tim da svi imaju pravo izbora koliko joj se god činili ne baš mudri…bilo joj je bolno gledati svaku dušu koja pati… Složila se u jednom sa svojom sekicom: lako reč'!
Bila je rječita, intuitivna s poprilično teoretskog znanja.. No kako isto na svoj svijet nije znala ili htjela primijeniti?
Kako je lako bježati, kako je lako povući se.. A najlakše za ne djela ili manje doba djela pronaći alibi. Kako je lako prebaciti odgovornost na "loše" okolnosti ;-)
Postala je gruba, hladna, teška, samo kritična i kritična…pofarbala je kosu u crveno. Već je jednom bila crna, htjela je biti usklađena…opaka, jaka…a u stvari je samo htjela je biti topla, mekana, suosjećajna, ispunjena, zaljubljena – sve ono što je u stvari sama bila! Sada je i plava i crvena - već pomalo usklađena... A kako se bojala biti topla, zaljubljena, ranjiva..za pet minuta bila je spremna reč': ma ni najmanje me nije briga!
Pisala je: nakon dugo vremena ponovno sam počela pisati...naoko iste priče, samo drugi ljudi, druga mjesta, drugo vrijeme..iako vrijeme, što je to? Noć-dan, Svjetlost - izostanak Svjetla..vrijeme..
Rekla bih ni drugi ljudi, niti druga mjesta..samo malo uzbuđenja, i vraćam se svijete tebi.
Evo me opet, vrtim se u krug sa željom da ovaj bude malko veći, da završava u ničemu, baš kako je i počeo u ničemu, da počinje iz svega i završava u svemu!
Razgovori s Bogom…divan dijalog, obećavajuća priča, koja kaže da nikad nije kasno i da je sve moguće. Da li je uistinu!?
Rekao bi "svaki korak je bolji od stajanja na mjestu", rekao bi " Samo mijena stalna jest", nekako dvije skoro kontradiktorne tvrdnje..mislim ako samo mijena stalna jest, ona nema stajanja na mjestu..ili? Makar, svakako rekla bih da baš ti, stojiš već duže vrijeme na mjestu, oprosti, znam vrijeme ne postoji..a ima promjena i u tvom životu..npr. promijenio si posao..očekivanja...no... A, ja, ja sam se umorila glumeći pokretač, alternator, kažu dinamo ili!? Doza humora mi nikad nije nedostajala.
O, ne, opet osuđujem, prosuđujem...da pođem od sebe?
Promijenilo se - oko mene: na livadi psi više slobodno ne trče, napravljen je park za djecu, a na ostalim zelenim površinama postavljeni su znakovi sa zabranom za pse...zanimljivo da dvonožna stvorenja smiju obavljati nuždu na livadama, a životinje ne.. Čekam da zabrane pticama da obavljaju nuždu po tuđem privatnom vlasništvu. Ne samo da stalno perem auto, već od kiseline strada i lak, boja... a tek što mačke naprave nered kad kopaju po smeću koje je čovjek nemarno ostavio iza sebe, oko sebe..ili ljudi kad bacaju hranu pticama, i istim tim mačkama, gle od nekud štakora...a vrana više nego stanara u kvartu...
Dalje, promijenilo se što...više ne radim kao grafičar, niti RCO, niti mixer slike, ne slikam i ne slažem iste boje i slike, sad slušam riječi, prije nego li ih ispišem pretočim ih u slike i upisujem iste riječi, složene rečenice. Wow!
Cijena benzina više se ne mijenja utorkom, već kad gazda kaže ;-) Akcije cijena i proizvoda u dućanu ukazuju na poskupljenje, pa prvo dignu cijenu, onda napišu akcija, i nakon akcije, kao vrate cijenu na staru, novu veću cijenu...
Imam problema sa zubima, rekla bi Louisa L. Hay: odluke - ma da, pravo čudo! Kičma, noga..kažu išijas me ponekad muči, sve knjige, odgovaraju, leđa i noge - kretanje, nekim čudom opet pokretač.. No sve ipak ide, pa stane...prividno ide, i još prividnije stoji.
Oni moji krugovi i koraci nisu baš nešto dugi i veliki proteklih godina...a kažeš i dalje : samo mijena stalna jest.
No silna želja nije izostala. Promijeni: silna želja uvijek je i svemu prisutna. Promjena u meni - silna želja sve je veća. Hvala ti Sunce što sam silno zaljubljena, što mi je ljubav u istoj mjeri uzvraćena.
Nakon dugo vremena eto me tu, sam. Dišem, pišem, osjećam, živim..ljubav prema sebi, prema Svijete tebi.
Dobila sam kemisku na kojoj piše: Think pink! ...i napokon sam shvatila o čemu je još prije koju godinu Učiteljica s Lampicama govorila. Nije me bilo taj dan, mislim fizički, a dušica ružičasto nije mogla prihvatiti. Sada, već neko vrijeme mislim u bojama..pomalo se kreće, ili..rekao bi Galileo - Ipak se okreće..možda pokreće!
Think pink!
Iz ljubavi u ljubav, s ljubavlju Vaša...
I...moje potvrdne izjave, afirmacije: Ja sam napisala knjigu. Moja knjiga je tiskana u tisuće primjeraka. Baš sam započela novu knjigu. Moja je ljubav beskrajna i bezuvjetna. Ja jesam ljubav. Ja volim Vas, a vi, što ćete drugo negoli voljeti mene!
Hvala ti, hvala tebi koji si učinio sve i ništa posebno, no probudio si i potaknuo ono nešto u meni, inspirativno, ispunjeno...ljubavlju i Svjetlošću!
Hvala ti, hvala tebi, tvojoj igri ili iskrenosti, prividu ili stvarnosti..tebi tko god i što god da jesi...ionako ničega nema, i svega ima...ionako jedino što ima, ima Jednoga!
Svaki put se čudom čudila, svaki put je ponovno letjela…čak je pomišljala kako za drugo, osim za let niti nije.. Tješilo ju je poznavanje "tajne" i pregršt knjiga i tečajeva koji govore samo o prividu i iluziji.. Počela se zanimati za masone i iluminate, tražila je opravdanje za većinu svojih postupaka, iako je znala da ta ista "tajna" govori kako je sama za sve u svom svijetu odgovorna.
Nije vjerovala ili je slijepo vjerovala…nikad nije bila sigurna..
Znala je sa sigurnošću dvije stvari: da želi napisati priču, i da je silno u Svemir zaljubljena!
Odakle da počne, uvijek se pitala…a onda je odlučila sabrati sva svoja djela…zvala je ljude o kojima je ponekad pričala, tražila dozvolu za objavljivanje njihovih imena, ili ne…molila i prizivala Anđele da joj pomognu u naumu i silno, silno voljela!
Krenula je unatrag, inspirirana Veronikom od Coelha, uvijek i uvijek iznova, zamišljala je likove iz bajki, vizualizirala umjetno stvoreni stvarni život, kakvog je ona zamišljala, prizivala isto, zanemarila pojam iluzije i uživjela se u ulogu, samo njoj znanu…
Zanemarila je sve oko sebe, svakog, i svačije riječi i geste…no na sebe je jako pazila..to se uklapalo u njenu idealnu sliku o sebi i svom svijetu… Princeza na zrnu graška, princ na bijelom konju – to je bila polazna točka svih ljubavi i svih njenih razočarenja. Drugo za nju nije postojalo.
Imala je iskustva, i znala je da je sve moguće, da negdje postoji, samo na koju stranu krenuti…znala je da će uspjeti samo ako bude dovoljno jako željela…što? Napisati knjigu? Znala je da će uspjeti samo ako dovoljno jako bude željela sve, samo ako dovoljno jako bude željela ljubav, samo ako dovoljno jako bude voljela…. Sama sebi uvijek je bila dovoljna, morala je!
Znala je da se mnogi boje te njene jake ljubavi, tog jakog osjećaja, znala je da plaši svoje najbliže, no to nije mogla izbjeći…to je izviralo iz nje, vrištalo na sve strane. Mogla se lagano smiješiti, mogla je tiho hodati, mogla je ispod glasa govoriti, ljudi su je se bojali… Mir u njenoj blizini postojao je tek kad bi se zatvorila, kad ne bi osjećala, ili barem kad ne bi osjećala ljubav…no to nikad nije dugo trajalo. Nije bilo moguće. Taman kada su svi pomislili, napokon i ona je mirna…ta ista ona nešto bi pronašla, psa, leptira, njega…ili jednostavno ljubav! Njena misija je bila voljeti! Njena misija je bila biti voljena.
Sjetila se, zapravo uvijek se sjeti dijaloga svoje Učiteljice i nje, priče o duhovnosti i ljubavi…no nikad se nije sjetila čemu je ta priča…ustvari nikad nije osjetila da je ta priča, taj dijalog bio upravo za ono doba kada se i odvijao (negdje ispod u nekom od postova postoji priča)…sad je znala da je dijalog uranio. Dijalog je bio općenit, dijalog je bio za određeni trenutak, no ne onaj, već trenutak kad napokon odluči napisati priču – kako ju je voljela zvati, knjigu sabranih djela. Dijalog se vodio o njoj i njemu…no ne o njemu, već o nekom drugom.. Dijalog se vodio o njenom poslanju i odabiru posla, misije, no ipak ne o onom poslu, već o drugom… Možda baš o ovom, napokon.
Ipak, ona je umjetnik bila, ostala...samo umjetnik, indigo! Ipak, sve što je radila pretvarala je u umjetnost. I obično pranje prozora bila je savršena umjetnost, ispunjena ljubavlju, vrijedna divljenja. Čak je spomenula da bi roletice na poslu oprala..mislim da je nisu baš najozbiljnije shvatili, da, nisu je upoznali. Poznanstvo s njom zadire ispod površine. A samo površina - sigurna je!
Tako žarko je žudjela da netko primijeti, prihvati njen pogled na svijet..tako žarko je željela da upozna nekoga tko poput nje gleda na svijet..svijet pun divljenja u svakom trenutku na svakom koraku.. No treba se znati diviti sivom, užeglom asfaltu...
On je dobar, i on se na svoj način trudio, silno se trudio, vjerovala je…no ona je htjela nešto drugo… I ona se trudila, silno se trudila da prihvati i pohvali njegov trud, da prizna njegova ostvarenja, da ga podrži..da bude tu. Rekla joj je Učiteljica, ponavljala nekoliko puta: on će uvijek biti nekoliko koraka iza tebe. No budite jedan drugome Učitelj i Učenik. To je u redu..no nešto je jako nedostajalo. Nedostajalo je Jednosti - sada zna.
I...nije joj uspjelo, nije bilo posebno. Imala je iskustva i znala je što i o čemu priča…tražila je ono nešto što je po putu izgubila, ne bi li zadovoljila norme i tuđa shvaćanja…u stvari lagala je..bojala se da će ostati sama… Silno se bojala Hesseove ili Bachove rečenice u jednoj od silnih pročitanih, progutanih knjiga: lako vama normalnim ljudima, mi duhovnjaci uvijek ostajemo sami…
Nisi sama rekao bi, samo se u to uvjeravaš.. No na svako pitanje imali su različite odgovore. Ne, u psihologiji se ipak samo sličnosti privlače.
Ljudi su govorili, iako je znala da ih ne treba slušati, jer ona živi svoj život, njih neće biti nigdje kada joj bude potrebna podrška. Ljudi su govorili…ljudi su govorili….a nju je ulovila panika… Dugo nije osjećala…napokon barem je našla pokoju dodirnu točku.. Budu li se potrudili, biti će ih i više. Nije ih bilo više. Ostali su i bez onih, tih dodirnih točaka. Bilo je kasno… On se i dalje trudio, no ona više nije imala snage.
Naizgled se činilo da joj je stalo, zato što je noći i noći plakala…samo naizgled plakala je s njim, rekla je da plače zbog njega… u stvari, plakala je samo zbog sebe, zbog svoje neispunjene želje, svojih neispunjenih snova, zbog svoje pomislila bi nesuđene ljubavi. Ne, nije se sažaljevala, ni najmanje….samo je postala prilično pasivna i lijena, kao da je prihvatila da je životu samo sjena. Plakala je jer nije mogla, nije znala lagati, nije znala glumiti…uvijek je bila loša glumica. Plakala je jer je bila sama i usamljena, plakala je jer mu se nije mogla zahvaliti, jer nije znala za što da mu se zahvali, jer on nije bio ono o čemu je oduvijek sanjala…ono što je i proživjela, ono za što je znala da negdje postoji… Njegov trud za nju nije bio trud, bilo je nešto što je sama činila svakodnevno i davala svim ljudima bezuvjetno…iako on to nije tako vidio, jer mu ona nije mogla biti zahvalna. Barem je tako govorio...lagao je ponekad, možda i često.. no s tim se nije mogla boriti. Ipak radila je dugo na "istini"..."morala" je odustati!
Možda je znao da ne plače zbog njega, možda je zato na njene suze okretao leđa. Možda se onda ipak nije trudio!?
Postala je nestrpljiva. Nije mogla više razmišljati kako će se možda opet inkarnirati i vratiti ili napokon sresti srodnu dušu…jer sve se činilo kako u ovom svijetu za nju više nema ničega..gubila je volju. Satima je sjedila ponekad plačući, ponekad sanjareći u zadimljenoj kuhinji, ispijajući po tko zna koju šalicu kave, pušeći već drugu kutiju cigareta, na pola slušajući radio, a na pola…mrzeći svaki centimetar prostora oko sebe, prljav, zapušten, hladan…ništa joj više ni je bilo važno. Čak i da se potrudi, mislila je, silna želja da onaj ugođaj i upaljenu svjećicu s nekim podijeli ostat će samo jedna u nizu neispunjenih želja. Nije mislila, znala je, iskusila je. Svaki centimetar stana uredila je s puno ljubavi, svaki detalj za sebe i sve oko sebe.. Bila je uredna, našminkana, dotjerana..bila je...
Sve joj je više išlo na živce..poništavala, nulirala je ljutnju i molila za ljubav. Ljutila se na sve što se događalo u svijetu..na potres u Japanu, codex alimentarius, uporabu antibiotika, chamtraillove, tarot preko skupog telefona..laži i strahove...ljutila se na sebe, na druge, na njega, nju..i nju…Bila je ogorčena, frustrirana, nerviralo ju je sve što je površno, užasavala se priča o sapunicama, dnevniku, nekom članku u tisku…užasavala se svega što nije dublje…užasavala se matematike, fizike i bilo kakvog računanja…bježala je od bilo kakve komunikacije koja objašnjava što se i kako "mora", što bi bilo najbolje…kako je netko tamo ili nije...kako bi trebalo živjeti…izbjegavala je pogled u novčanik i zadovoljavala svoje hirove na sve moguće načine…da, gledala je BB, gledala je "Velikog Brata", kao što je radila umjetnost..gledala ga je kroz kadrove, white i black balance, rampu i sl.
To nisu bili hirovi, tako su ih samo drugi zvali. To su bili neispunjeni snovi, čak niti približno..ne ispunjena stvarnost…čak ni ona zakonski regulirana..
Bila je očajna, i samo je htjela napokon napisati knjigu, možda time nekome pomoći, da ne učini istu grešku, ili barem da uoči kojim putem ide, pa ako je potrebno da zaokrene!
Nikako i nikako se nije mogla nositi s tim da svi imaju pravo izbora koliko joj se god činili ne baš mudri…bilo joj je bolno gledati svaku dušu koja pati… Složila se u jednom sa svojom sekicom: lako reč'!
Bila je rječita, intuitivna s poprilično teoretskog znanja.. No kako isto na svoj svijet nije znala ili htjela primijeniti?
Kako je lako bježati, kako je lako povući se.. A najlakše za ne djela ili manje doba djela pronaći alibi. Kako je lako prebaciti odgovornost na "loše" okolnosti ;-)
Postala je gruba, hladna, teška, samo kritična i kritična…pofarbala je kosu u crveno. Već je jednom bila crna, htjela je biti usklađena…opaka, jaka…a u stvari je samo htjela je biti topla, mekana, suosjećajna, ispunjena, zaljubljena – sve ono što je u stvari sama bila! Sada je i plava i crvena - već pomalo usklađena... A kako se bojala biti topla, zaljubljena, ranjiva..za pet minuta bila je spremna reč': ma ni najmanje me nije briga!
Pisala je: nakon dugo vremena ponovno sam počela pisati...naoko iste priče, samo drugi ljudi, druga mjesta, drugo vrijeme..iako vrijeme, što je to? Noć-dan, Svjetlost - izostanak Svjetla..vrijeme..
Rekla bih ni drugi ljudi, niti druga mjesta..samo malo uzbuđenja, i vraćam se svijete tebi.
Evo me opet, vrtim se u krug sa željom da ovaj bude malko veći, da završava u ničemu, baš kako je i počeo u ničemu, da počinje iz svega i završava u svemu!
Razgovori s Bogom…divan dijalog, obećavajuća priča, koja kaže da nikad nije kasno i da je sve moguće. Da li je uistinu!?
Rekao bi "svaki korak je bolji od stajanja na mjestu", rekao bi " Samo mijena stalna jest", nekako dvije skoro kontradiktorne tvrdnje..mislim ako samo mijena stalna jest, ona nema stajanja na mjestu..ili? Makar, svakako rekla bih da baš ti, stojiš već duže vrijeme na mjestu, oprosti, znam vrijeme ne postoji..a ima promjena i u tvom životu..npr. promijenio si posao..očekivanja...no... A, ja, ja sam se umorila glumeći pokretač, alternator, kažu dinamo ili!? Doza humora mi nikad nije nedostajala.
O, ne, opet osuđujem, prosuđujem...da pođem od sebe?
Promijenilo se - oko mene: na livadi psi više slobodno ne trče, napravljen je park za djecu, a na ostalim zelenim površinama postavljeni su znakovi sa zabranom za pse...zanimljivo da dvonožna stvorenja smiju obavljati nuždu na livadama, a životinje ne.. Čekam da zabrane pticama da obavljaju nuždu po tuđem privatnom vlasništvu. Ne samo da stalno perem auto, već od kiseline strada i lak, boja... a tek što mačke naprave nered kad kopaju po smeću koje je čovjek nemarno ostavio iza sebe, oko sebe..ili ljudi kad bacaju hranu pticama, i istim tim mačkama, gle od nekud štakora...a vrana više nego stanara u kvartu...
Dalje, promijenilo se što...više ne radim kao grafičar, niti RCO, niti mixer slike, ne slikam i ne slažem iste boje i slike, sad slušam riječi, prije nego li ih ispišem pretočim ih u slike i upisujem iste riječi, složene rečenice. Wow!
Cijena benzina više se ne mijenja utorkom, već kad gazda kaže ;-) Akcije cijena i proizvoda u dućanu ukazuju na poskupljenje, pa prvo dignu cijenu, onda napišu akcija, i nakon akcije, kao vrate cijenu na staru, novu veću cijenu...
Imam problema sa zubima, rekla bi Louisa L. Hay: odluke - ma da, pravo čudo! Kičma, noga..kažu išijas me ponekad muči, sve knjige, odgovaraju, leđa i noge - kretanje, nekim čudom opet pokretač.. No sve ipak ide, pa stane...prividno ide, i još prividnije stoji.
Oni moji krugovi i koraci nisu baš nešto dugi i veliki proteklih godina...a kažeš i dalje : samo mijena stalna jest.
No silna želja nije izostala. Promijeni: silna želja uvijek je i svemu prisutna. Promjena u meni - silna želja sve je veća. Hvala ti Sunce što sam silno zaljubljena, što mi je ljubav u istoj mjeri uzvraćena.
Nakon dugo vremena eto me tu, sam. Dišem, pišem, osjećam, živim..ljubav prema sebi, prema Svijete tebi.
Dobila sam kemisku na kojoj piše: Think pink! ...i napokon sam shvatila o čemu je još prije koju godinu Učiteljica s Lampicama govorila. Nije me bilo taj dan, mislim fizički, a dušica ružičasto nije mogla prihvatiti. Sada, već neko vrijeme mislim u bojama..pomalo se kreće, ili..rekao bi Galileo - Ipak se okreće..možda pokreće!
Think pink!
Iz ljubavi u ljubav, s ljubavlju Vaša...
I...moje potvrdne izjave, afirmacije: Ja sam napisala knjigu. Moja knjiga je tiskana u tisuće primjeraka. Baš sam započela novu knjigu. Moja je ljubav beskrajna i bezuvjetna. Ja jesam ljubav. Ja volim Vas, a vi, što ćete drugo negoli voljeti mene!
Hvala ti, hvala tebi koji si učinio sve i ništa posebno, no probudio si i potaknuo ono nešto u meni, inspirativno, ispunjeno...ljubavlju i Svjetlošću!
Hvala ti, hvala tebi, tvojoj igri ili iskrenosti, prividu ili stvarnosti..tebi tko god i što god da jesi...ionako ničega nema, i svega ima...ionako jedino što ima, ima Jednoga!
Zagreb, proljeće 2011.
Kad ego podivlja...skoro da priča ostane bez kraja
I ništa neću činiti, samo ću postojati, biti, grliti te i ljubiti u Svjetlosti i Ljubavi, iz Ljubavi prema sebi, tebi..i svijete tebi!
Ona stepenica je bila sive boje. Sjetila sa Učiteljice..kada ti se nešto ne sviđa, jednostavno zakorači na drugu stepenicu, druge boje. Popela se još jednu stepenicu više, stala je na crvenu i proširila krugove...
Uže, ptičica, ribica..vrijeme će pokazati. Ljubav, ego, uvjerenja, očekivanja, vezanost, sloboda..vrijeme će pokazati. Koračali su jedan uz drugog, uvijek brzo, nebi li prestigli vrijeme, ili stigli prije vremena…imali puno vremena…nisu slutili, ili barem nisu htjeli, ili barem nisu mislili da bi moglo postati opasno…ili barem su znali da to nije baš mudro.
Uvijek je bila glasna…čak i kad nije imala što za reći, trudila se svim silama da nađe temu koja bi im bila zajedno zanimljiva, dovoljno duga, ne pretjerano jasna, da bi mogli razmjenjivati mišljenja…bojala se da je ne čuje. Ako ušuti, on bi mogao čuti kako diše, mogao bi čuti kako glasno i jako kuca njeno srce… a tako se jako bojala tišine. Do tada, tišina u njenom svijetu značila je ne imati što za reći, biti prazan, ili negdje drugdje…ne imati ništa zajedničko…makar je znala da čak i kad šuti da je izuzetno glasna, samo možda malo manje jasna.
Ne, ne nije mislila na "umiriti se", osluhnuti svoje srce, dušu, um, već na usamljenu, gustu, tešku tišinu....
No tišina kraj njega nije bila tišina, tišina kraj njega bila je glasna. Bila je pomalo bolna... Divljala je, grmila, razdirala..nije dala da diše…
Izmišljala je priče i događaje.. Ne nije izmišljala, stvari su se uistinu i dogodile tako, no bile su prilično nevažne…samo su bile neke njene priče..no prisjećala se svega i svačega samo da ne čuje kako ona diše..ili ne diše… Bude li čuo kako diše, možda pobjegne, a to nikako nije htjela… Ne treba ništa, samo da je tu…samo da je tu..i da je ne dira, i da ga ne vidi..samo da je tu, da zna da je njen...da je osjeća...da ga osjeća.
Možda su negdje potajno željeli, no ni najmanje nisu u to vjerovali, barem nije ona. Od kad zna za sebe, od kad je okružena ljudima, uvijek se borila protiv nekih stvari, a jako i najjače protiv odnosa u koji je upravo sama zapala..i nema opravdanja, jer je sve učinila vrlo svjesno i namjerno…napokon, dogodilo se…i ide dalje, ne odustaje...gladna i žedna, gubi tlo pod nogama, i uvjeravala je samu sebe da je sada samo on može pridržati. Ipak, on je učinio sve samo je nije pridržao...pridržavao je...došao, palio, gasio..no ne i ....
Poželjela je znati nešto više o sudbini, karmi, srodnim dušama..sjetila se Učiteljica joj je često spominjala "twin soul", znala je da postoje razne srodne duše..pokušala je potražiti ponešto o njima...možda je ipak pogriješila...privid, iluzija, stvarnost, ego ili ipak nešto veliko, duboko...bijeg ili upravo ono što se trebalo dogoditi... No tko zna što je privid, a što stvarnost. Stvarnost je Jedno..razdvojeno je trebalo spojiti, jer toga niti nema. Nema ničega osim Jednoga...tako joj je to teško bilo shvatiti, taj privid razdovjenosti prihvatiti.
Sjetila se da je sama pogriješila…radila je na sebi, radila je s energijom, znala je jako dobro da ono od čega najviše bježi, ono čega se najviše plaši, upravo se za to priprema… Znala je da laže kad kaže da je pogriješila...žudjela je jako!
No o tome, baš, nije razmišljala...ili nije željela. samo je žudjela,jako..žudjela, jako . …to popodne vrijeme je prolazilo brzo, brže...on je predložio da maštaju, izmisle priču kao što bi moglo da se desi...oko svega su se složili, što je još zanimljivije, ona je po prvi put bila iskrena i uopće izgovorila svoje želje i planove...podijelila svoje najdublje strahove, svoje snove, ljubavi...svoje najintimnije - sve. S nikime do tad to nije mogla.. Nikoga nije zanimalo, nitko nije imao sluha, ili su se bojali - obične maštarije...No on je sve tako divno zapakirao, i stavio roza mašnicu za kraj.
Osjetila ga je..jako, još jače. Svaka pomisao na njega izazvala bi pomalo bolnu reakciju nejnog fizičkog tijela. Zato je znala, zato je bila sigurna da je to upravo ono za čime je tragala...bez daha, izuzetno brzih i jakih otkucaja srca... Imala je svoju priču, tako jasno ju je mogla osjetiti.. Rekao joj je: ti si stvaratelj, a ja konzument..neka tako bude!
Više joj nije trebala Coelhova Veronika, niti Brida, ni Athena, "tajna" je bila otkrivena. Duboko u sebi našla je ono o čemu je godinama čitala, na radionicama slušala...bila je ispunjena sobom i svojim osjećajima..bila je ispunjena njime, njegovim mirisom, pogledom, njegovim dodirom..samo-prisustvom.
S njim je uistinu bilo lako...bio je iskusan, znao je što radi, ili je bio sasvim prirodan, željan i žedan baš kao i ona..još uvijek ne vjeruje, osim - vrijeme će pokazati. Ona je znala samo jedno, a to je da zbog ne znanja neće odustati!
To je bilo upravo ono za čim je godinama tragala...da sam odustane? Naravno da je svjesna pogreške, propustila je u program staviti da je "slobodan"...no sad je kasno, osim ako. No - vrijeme će pokazati - postala joj je parola.
I Veronika, i Brida, i Vještica iz Portobella...znala je da je sve u redu, i da kojim god putem krene, tako je najbolje za nju, i sve oko nje... Bez obzira na sve svoje želje, uvijek je govorila, i u to vjerovala: biti će onako kako je najbolje za nju i sve oko nje...nije se bojala. Makar, on nije bio siguran...a znala je da duša najbolje zna, i da je duše najbolje pustiti..
Možda je lagala, i možda su ipak oboje htjeli negdje iz nekog dijela sebe - on je taj dio zvao racio - da im bude žao, htjeli su iz istog tog dijela zaboraviti..to bi bilo racionalno, rekao bi…no to nisu učinili, nisu ni pokušali..barem neko vrijeme, vjerujući da nije tako jako ozbiljno...dok god žive svoje živote, dokle god im donekle to uspijeva, nema razloga za brigu i bijeg...vjerovali su da su sigurni...no da li su...za sad još uvijek vjeruju...do kada i kako, čekaju vrijeme da im pokaže.
Mislila je da bi mogli zaboraviti jedan na drugoga nakon određenog vremena da se ne vide..no to je samo mislila...znala je kad je tu, znala je kada ga nema..znala je i osjećala sve!
On je govorio o egu, kao da je ego nešto posebno...objašnjavao je kako čovjek može biti egoističan, i misliti samo na sebe...a ona ga je samo molila da sve pusti...da pusti i da vjeruje..da ne bude tako napet. Jer upravo to što čini, to je ego…duša ne razmišlja, duša je ljubav, duša je slobodna, duša je sloboda, duša ne može pogriješiti, niti ikoga povrijediti..no ego može, svaka misao, svako uvjerenje dolazi iz ega.. Ipak, na kraju, što se više boriš to ti više dolazi. Neka, to joj je možda i odgovaralo..
Bila je naprsita i silovita..rušila je njegova uvjerenja, njegov svijet. Izmaknuo se, rekao joj je da je agresivna..ne, samo je jako osjećala...i znala je da neće odustati, i sve samo tako napustiti. Bila je napokon spremna na sve! Ne smije biti dosadno, mislila je, ulazila u priče, izlazila, davala se i izmicala... On je bio samo tu! Čekala je trenutak kada će je primaknuti sebi...znala je..ona je njegova.
Zašto su ga zanimale njene priče? Zvučala je čudno, kao da se hvali, pomalo glupo..no ni najmanje dobro... možda je tražio razlog da mu se ne svidi!? Kad bi mu prigovorila, rekao bi da gunđa..nije bio u pravu. Samo joj je nedostajao...tako jako njegov zagrljaj..tako jako njegov poljubac..samo joj je nedostajao. Uvijek blizu, no svakim trenom sve dalje...
Više nisu sjedili na kavama, više nisu žurili zbog vremena..ljutila se, a on je opet rekao da gunđa… Da li nije htio biti iskren..ili je samo od straha bježao, nije tada znala.
Bila je uporna. I bila je slaba...i samo je žudjela…
Napokon je rekao da su sve te priče ustvari gubljenje vremena...da mu se nije svidjela ona agresija...da više voli požudan pogled. Bila je zadovoljna, opet..napokon vratila mu je i pogled, slatkoću strasti i požude..a on je otpustio kočnice. Uspjela je, nakon toliko vremena prošlosti, sadašnjosti, pustila je i dopustila. Tražio je da mu vjeruje. Rekla je da mu vjeruje - lagala je! A onda se sjetila.. Onaj dan kada joj je rekao da mu se čini da je donjela neku odluku..onaj dan kada joj je rekao da ne misli da je bila fizički ili verbalno agresivna, već joj je nešto vidio u očima..onaj dan kada je primijetio da nešto nije u redu...kako ju je dobro poznavao, a tako malo o njoj znao..znala je, osjeća i on nju! Ipak nije lagala...bila je iskrena, vjerovala mu je! Htjela je da bude direktan – hoću, neću – no u isto vrijeme se odgovora silno bojala. Sjetila se Učiteljice, htjela ju je pitati: zar stvarno? Htjela je pričati o "stvarnosti" ljubavi, braku....bojala se…htjela je biti ljuta..htjela je biti iskrena, no on možda nije bio spreman na to, ili ona…ili…znala je da pitanja smije postavljati tek kad je spremna čuti odgovor…znala je da pitanja ne mora postavljati, znala je odgovor.
Uvijek je znala odgovore, ipak, radila je na sebi, dugo, puno i znala je da odgovor na svako pitanje ima u sebi…
Uspijevala je vidjeti i drugu stranu…on je znao maštati…znao je biti romantičan, vjerovala je u to, iako nije sama iskusila, mogla je vidjeti..mogla je osjetiti…
Ustvari htjela je doživjeti njihovu ljubav, njega, htjela ga je imati potpuno, htjela je imati sve što miriše na njega, sve što se osjeti na njega…tako rijetko bi se pojavio netko čijim očima bi voljela gledati, čiju dušu bi voljela čuti, čijim srcem osjećati…htjela je…no da li je smjela…da li je uopće moguće… Dok se ona dvoumila, on je donio odluku. Ubrzala je priču, nije čekala da vrijeme pokaže…bilo joj je žao, no činilo se kao da…što je tu je…da ona priču nije pokrenula, on bi se ionako povukao…ipak, nešto je ostalo u zraku, nešto je ostalo visiti…neka tanka nit, spona, virtualna, iluzija, neispunjena želja…racio – rekao bi on…
Rekao joj je da je neće povrijediti, a upravo je to svakim danom činio...udaljavao se više, sve više...
Da li je za njega sve bila samo igra, ili se stvarno bojao posljedica, nikad nije saznala...kad mu je rekla što osjeća, dao joj je dobar razloga zašto je ne želi više kraj sebe..stvari su se mijenjale iz sata u sat.. Jučer bi joj rekao vjeruj mi, danas joj kaže ne smijem, odlazim... Onda bi opet promijenio mišljenje...iako je znala da ni ona baš drugačije ne razmišlja, i ne reagira.. Danas te želim, jako, najjače, sutra više u ništa nisam sigurna, mislila je. Više nije osjećala onu energiju..no ni sama je nije imala, bio je u pravu… Ipak, je li se ikad zapitao zašto je tako? Samo je rekao: tvoje strasti ne traju dugo… Ipak, imala je iskustva, i znala je kako sakriti ljubav, znala je na koji način pretvoriti ljubav u nešto drugo…no to nije htjela, to joj duša nikad ne bi izabrala… A tako dugo je bila hladna..napokon, morala je zadržati toplinu, svim silama se za ljubav boriti..na kraju i izboriti.
Ne, ne, u svakom trenutku ga je željela, samo snaga kojom se tome odupirala ponekad je bila jača, ponekad slabija...ovisno o vremenu, mjestu..u svakom trenutku ga je željela…
Ili – ili…napokon se s nekim i po tom pitanju složila…što nije došao ranije, ili ona, dok još nije toliko straha, razočarenja, bolnih uspomena, neuspjeha, nepovjerenja…zar je moguće da će i ova priča proći kao jedna u nizu – kao nije ni trebala da se desi…s lijepim sjećanjem, na koju će vremenom samo nabaciti osmijeh, i reći…dobar je prijatelj. Priča izmišljena, umišljena, ne suđena, pa će je brže bolje i zaboraviti…Tada, nakon nekog vremena ponovno će je pitati netko koliko ih je bilo, a ona će se sjetiti samo njih svoje, troje, njega..kao da nikad nije bilo! No ipak, željela ga je..
Zar je moguće pitala se iz dana u dan, da je ipak zakasnila…godinama traži, ponekad i nađe, no tuđe, nikako svoje, njeno…
Željela je letjeti, sanjati, maštati, planirati, postojati, biti, osjećati, voljeti, željeti, biti voljena, biti željena, znati da je tu on, znati da je tu ona, disati, biti živa, biti živa.
Htjela je sve, pričati o braku, ljubavi, o onom velikom novcu…o tri tisuće kuna, eura, konvertibilnih maraka…nije bilo važno….nakon godina, i godina, nije joj bila potrebna kava, željela je ponovno šetati, disati, sjesti na klupicu u parku i samo osjećati…bila je spremna na sve.
To popodne odzvanjale su joj riječi: smeta me da izlaziš sama….nadala se…željela je..ponavljala samoj sebi iste riječi danima.
Tako jako nije htjela da prestane…no nije mu se smjela nametati…no to ne bi niti mogla!
Možda…postala mu je opterećenje…sama je kriva, napadala ga je iz straha, samo da si dokaže kako je bila u pravu. A mogla je sve, bila spremna na sve…napokon bila je zrela. Napokon se osjećala kao žena! Bilo joj je žao, no povratka nije bilo.
Prošlo je nekoliko dana..mislila je, no bila je samo zbunjena i pomalo sama. Oboje su imali svoj posao…i neke svoje stare planove, svoje živote. Činilo se, on je još uvijek tu. Ništa nije tražio, ili je? Nije znala, nije razumjela. Ništa nije niti nudio… Ipak, nadala se. Sve u njoj je vrištalo, ostani, budi tu…nije čuo…bila je tiha, pomalo napeta, no nije čuo što vrišti iz nje, tako jako…nije znao da osjeća svaki njegov udah, za sobom, za svojim životom, za njenim životom….koji mu se sviđao ili nije…Jedino što je vrištalo iz nje bilo je: nedostaješ, tako jako da izgaram...
Rekao joj je da je ne želi izgubiti, a zapravo je nikad nije imao...zapravo nikad nije dozvolio da je ima...zapravo, ni ona nije htjela biti ičija...no tu je pogriješio, rekao je da joj to odgovara, a u stvari se samo silno bojala...da ne bude opet...
Rekao joj je da je njena strast privremena...da nije dugog vijeka..a ona je žudila za godinama iza sebe, jasno se sjećala svakog lica, svakog mjesta, daha, svakog osmijeha, suza i straha...okruženja, vremena još od prije 15 godina... kao da su jučer bili neki ljudi, događaji. Imala je nepunih 35, radila je na tome da živi u sada, a živjela je u 20-tima...tamo negdje zaglavila je u vremenu od 20 do 27...ne, nije bio u pravu..godine su prolazile, a nju je držala davno upoznata strast prema životu, prema svijetu, prema sada njemu! Ipak..spremna je na sve, bez imalo straha!!
...a onda se sjetila...što čovjek govori o drugima, zapravo govori o sebi..odlučila mu je to reći...
Na trenutak se odmaknula, htjela je vidjeti jeli stvarnost ili iluzija, onda se ponovno primaknula, osjećaj je bio isti, samo svaki put sve intenzivniji, jači...nije iluzija. To je samo i jednostavno to...feeling..ljubav!
Činilo se na trenutak, svemu je bilo kasno, uže je puklo, ribica iskliznula, ptičica je uginula..sada je znala, bila je svjesna i budnija no ikad.. To je bila ona agresija, strah od gubitka.. Još jedna odluka je pala. Pusti, otpusti, diši i uživaj! Odlučila je biti njegova, samo njegova do kraja!
Ili..ili...ja sam tvoja...samo me zagrli! Ništa te ne tražim, a sve ti dajem, bez ali, ili..samo tako, jednostavno i lako... da, odluka je definitivna, ne mijenja se danima, tjednima...pored tebe sam do kraja!
I ništa neću činiti, samo ću postojati, biti, grliti te i ljubiti u Svjetlosti i Ljubavi, iz Ljubavi prema sebi, tebi..i svijete tebi!
Namaste! Želje su mi ispunjene!
Ja jesam Ljubav, ja jesam sve i ništa posebno..Ja jesam Svjetlost! Ja jesam Jedno!
Ona stepenica je bila sive boje. Sjetila sa Učiteljice..kada ti se nešto ne sviđa, jednostavno zakorači na drugu stepenicu, druge boje. Popela se još jednu stepenicu više, stala je na crvenu i proširila krugove...
Uže, ptičica, ribica..vrijeme će pokazati. Ljubav, ego, uvjerenja, očekivanja, vezanost, sloboda..vrijeme će pokazati. Koračali su jedan uz drugog, uvijek brzo, nebi li prestigli vrijeme, ili stigli prije vremena…imali puno vremena…nisu slutili, ili barem nisu htjeli, ili barem nisu mislili da bi moglo postati opasno…ili barem su znali da to nije baš mudro.
Uvijek je bila glasna…čak i kad nije imala što za reći, trudila se svim silama da nađe temu koja bi im bila zajedno zanimljiva, dovoljno duga, ne pretjerano jasna, da bi mogli razmjenjivati mišljenja…bojala se da je ne čuje. Ako ušuti, on bi mogao čuti kako diše, mogao bi čuti kako glasno i jako kuca njeno srce… a tako se jako bojala tišine. Do tada, tišina u njenom svijetu značila je ne imati što za reći, biti prazan, ili negdje drugdje…ne imati ništa zajedničko…makar je znala da čak i kad šuti da je izuzetno glasna, samo možda malo manje jasna.
Ne, ne nije mislila na "umiriti se", osluhnuti svoje srce, dušu, um, već na usamljenu, gustu, tešku tišinu....
No tišina kraj njega nije bila tišina, tišina kraj njega bila je glasna. Bila je pomalo bolna... Divljala je, grmila, razdirala..nije dala da diše…
Izmišljala je priče i događaje.. Ne nije izmišljala, stvari su se uistinu i dogodile tako, no bile su prilično nevažne…samo su bile neke njene priče..no prisjećala se svega i svačega samo da ne čuje kako ona diše..ili ne diše… Bude li čuo kako diše, možda pobjegne, a to nikako nije htjela… Ne treba ništa, samo da je tu…samo da je tu..i da je ne dira, i da ga ne vidi..samo da je tu, da zna da je njen...da je osjeća...da ga osjeća.
Možda su negdje potajno željeli, no ni najmanje nisu u to vjerovali, barem nije ona. Od kad zna za sebe, od kad je okružena ljudima, uvijek se borila protiv nekih stvari, a jako i najjače protiv odnosa u koji je upravo sama zapala..i nema opravdanja, jer je sve učinila vrlo svjesno i namjerno…napokon, dogodilo se…i ide dalje, ne odustaje...gladna i žedna, gubi tlo pod nogama, i uvjeravala je samu sebe da je sada samo on može pridržati. Ipak, on je učinio sve samo je nije pridržao...pridržavao je...došao, palio, gasio..no ne i ....
Poželjela je znati nešto više o sudbini, karmi, srodnim dušama..sjetila se Učiteljica joj je često spominjala "twin soul", znala je da postoje razne srodne duše..pokušala je potražiti ponešto o njima...možda je ipak pogriješila...privid, iluzija, stvarnost, ego ili ipak nešto veliko, duboko...bijeg ili upravo ono što se trebalo dogoditi... No tko zna što je privid, a što stvarnost. Stvarnost je Jedno..razdvojeno je trebalo spojiti, jer toga niti nema. Nema ničega osim Jednoga...tako joj je to teško bilo shvatiti, taj privid razdovjenosti prihvatiti.
Sjetila se da je sama pogriješila…radila je na sebi, radila je s energijom, znala je jako dobro da ono od čega najviše bježi, ono čega se najviše plaši, upravo se za to priprema… Znala je da laže kad kaže da je pogriješila...žudjela je jako!
No o tome, baš, nije razmišljala...ili nije željela. samo je žudjela,jako..žudjela, jako . …to popodne vrijeme je prolazilo brzo, brže...on je predložio da maštaju, izmisle priču kao što bi moglo da se desi...oko svega su se složili, što je još zanimljivije, ona je po prvi put bila iskrena i uopće izgovorila svoje želje i planove...podijelila svoje najdublje strahove, svoje snove, ljubavi...svoje najintimnije - sve. S nikime do tad to nije mogla.. Nikoga nije zanimalo, nitko nije imao sluha, ili su se bojali - obične maštarije...No on je sve tako divno zapakirao, i stavio roza mašnicu za kraj.
Osjetila ga je..jako, još jače. Svaka pomisao na njega izazvala bi pomalo bolnu reakciju nejnog fizičkog tijela. Zato je znala, zato je bila sigurna da je to upravo ono za čime je tragala...bez daha, izuzetno brzih i jakih otkucaja srca... Imala je svoju priču, tako jasno ju je mogla osjetiti.. Rekao joj je: ti si stvaratelj, a ja konzument..neka tako bude!
Više joj nije trebala Coelhova Veronika, niti Brida, ni Athena, "tajna" je bila otkrivena. Duboko u sebi našla je ono o čemu je godinama čitala, na radionicama slušala...bila je ispunjena sobom i svojim osjećajima..bila je ispunjena njime, njegovim mirisom, pogledom, njegovim dodirom..samo-prisustvom.
S njim je uistinu bilo lako...bio je iskusan, znao je što radi, ili je bio sasvim prirodan, željan i žedan baš kao i ona..još uvijek ne vjeruje, osim - vrijeme će pokazati. Ona je znala samo jedno, a to je da zbog ne znanja neće odustati!
To je bilo upravo ono za čim je godinama tragala...da sam odustane? Naravno da je svjesna pogreške, propustila je u program staviti da je "slobodan"...no sad je kasno, osim ako. No - vrijeme će pokazati - postala joj je parola.
I Veronika, i Brida, i Vještica iz Portobella...znala je da je sve u redu, i da kojim god putem krene, tako je najbolje za nju, i sve oko nje... Bez obzira na sve svoje želje, uvijek je govorila, i u to vjerovala: biti će onako kako je najbolje za nju i sve oko nje...nije se bojala. Makar, on nije bio siguran...a znala je da duša najbolje zna, i da je duše najbolje pustiti..
Možda je lagala, i možda su ipak oboje htjeli negdje iz nekog dijela sebe - on je taj dio zvao racio - da im bude žao, htjeli su iz istog tog dijela zaboraviti..to bi bilo racionalno, rekao bi…no to nisu učinili, nisu ni pokušali..barem neko vrijeme, vjerujući da nije tako jako ozbiljno...dok god žive svoje živote, dokle god im donekle to uspijeva, nema razloga za brigu i bijeg...vjerovali su da su sigurni...no da li su...za sad još uvijek vjeruju...do kada i kako, čekaju vrijeme da im pokaže.
Mislila je da bi mogli zaboraviti jedan na drugoga nakon određenog vremena da se ne vide..no to je samo mislila...znala je kad je tu, znala je kada ga nema..znala je i osjećala sve!
On je govorio o egu, kao da je ego nešto posebno...objašnjavao je kako čovjek može biti egoističan, i misliti samo na sebe...a ona ga je samo molila da sve pusti...da pusti i da vjeruje..da ne bude tako napet. Jer upravo to što čini, to je ego…duša ne razmišlja, duša je ljubav, duša je slobodna, duša je sloboda, duša ne može pogriješiti, niti ikoga povrijediti..no ego može, svaka misao, svako uvjerenje dolazi iz ega.. Ipak, na kraju, što se više boriš to ti više dolazi. Neka, to joj je možda i odgovaralo..
Bila je naprsita i silovita..rušila je njegova uvjerenja, njegov svijet. Izmaknuo se, rekao joj je da je agresivna..ne, samo je jako osjećala...i znala je da neće odustati, i sve samo tako napustiti. Bila je napokon spremna na sve! Ne smije biti dosadno, mislila je, ulazila u priče, izlazila, davala se i izmicala... On je bio samo tu! Čekala je trenutak kada će je primaknuti sebi...znala je..ona je njegova.
Zašto su ga zanimale njene priče? Zvučala je čudno, kao da se hvali, pomalo glupo..no ni najmanje dobro... možda je tražio razlog da mu se ne svidi!? Kad bi mu prigovorila, rekao bi da gunđa..nije bio u pravu. Samo joj je nedostajao...tako jako njegov zagrljaj..tako jako njegov poljubac..samo joj je nedostajao. Uvijek blizu, no svakim trenom sve dalje...
Više nisu sjedili na kavama, više nisu žurili zbog vremena..ljutila se, a on je opet rekao da gunđa… Da li nije htio biti iskren..ili je samo od straha bježao, nije tada znala.
Bila je uporna. I bila je slaba...i samo je žudjela…
Napokon je rekao da su sve te priče ustvari gubljenje vremena...da mu se nije svidjela ona agresija...da više voli požudan pogled. Bila je zadovoljna, opet..napokon vratila mu je i pogled, slatkoću strasti i požude..a on je otpustio kočnice. Uspjela je, nakon toliko vremena prošlosti, sadašnjosti, pustila je i dopustila. Tražio je da mu vjeruje. Rekla je da mu vjeruje - lagala je! A onda se sjetila.. Onaj dan kada joj je rekao da mu se čini da je donjela neku odluku..onaj dan kada joj je rekao da ne misli da je bila fizički ili verbalno agresivna, već joj je nešto vidio u očima..onaj dan kada je primijetio da nešto nije u redu...kako ju je dobro poznavao, a tako malo o njoj znao..znala je, osjeća i on nju! Ipak nije lagala...bila je iskrena, vjerovala mu je! Htjela je da bude direktan – hoću, neću – no u isto vrijeme se odgovora silno bojala. Sjetila se Učiteljice, htjela ju je pitati: zar stvarno? Htjela je pričati o "stvarnosti" ljubavi, braku....bojala se…htjela je biti ljuta..htjela je biti iskrena, no on možda nije bio spreman na to, ili ona…ili…znala je da pitanja smije postavljati tek kad je spremna čuti odgovor…znala je da pitanja ne mora postavljati, znala je odgovor.
Uvijek je znala odgovore, ipak, radila je na sebi, dugo, puno i znala je da odgovor na svako pitanje ima u sebi…
Uspijevala je vidjeti i drugu stranu…on je znao maštati…znao je biti romantičan, vjerovala je u to, iako nije sama iskusila, mogla je vidjeti..mogla je osjetiti…
Ustvari htjela je doživjeti njihovu ljubav, njega, htjela ga je imati potpuno, htjela je imati sve što miriše na njega, sve što se osjeti na njega…tako rijetko bi se pojavio netko čijim očima bi voljela gledati, čiju dušu bi voljela čuti, čijim srcem osjećati…htjela je…no da li je smjela…da li je uopće moguće… Dok se ona dvoumila, on je donio odluku. Ubrzala je priču, nije čekala da vrijeme pokaže…bilo joj je žao, no činilo se kao da…što je tu je…da ona priču nije pokrenula, on bi se ionako povukao…ipak, nešto je ostalo u zraku, nešto je ostalo visiti…neka tanka nit, spona, virtualna, iluzija, neispunjena želja…racio – rekao bi on…
Rekao joj je da je neće povrijediti, a upravo je to svakim danom činio...udaljavao se više, sve više...
Da li je za njega sve bila samo igra, ili se stvarno bojao posljedica, nikad nije saznala...kad mu je rekla što osjeća, dao joj je dobar razloga zašto je ne želi više kraj sebe..stvari su se mijenjale iz sata u sat.. Jučer bi joj rekao vjeruj mi, danas joj kaže ne smijem, odlazim... Onda bi opet promijenio mišljenje...iako je znala da ni ona baš drugačije ne razmišlja, i ne reagira.. Danas te želim, jako, najjače, sutra više u ništa nisam sigurna, mislila je. Više nije osjećala onu energiju..no ni sama je nije imala, bio je u pravu… Ipak, je li se ikad zapitao zašto je tako? Samo je rekao: tvoje strasti ne traju dugo… Ipak, imala je iskustva, i znala je kako sakriti ljubav, znala je na koji način pretvoriti ljubav u nešto drugo…no to nije htjela, to joj duša nikad ne bi izabrala… A tako dugo je bila hladna..napokon, morala je zadržati toplinu, svim silama se za ljubav boriti..na kraju i izboriti.
Ne, ne, u svakom trenutku ga je željela, samo snaga kojom se tome odupirala ponekad je bila jača, ponekad slabija...ovisno o vremenu, mjestu..u svakom trenutku ga je željela…
Ili – ili…napokon se s nekim i po tom pitanju složila…što nije došao ranije, ili ona, dok još nije toliko straha, razočarenja, bolnih uspomena, neuspjeha, nepovjerenja…zar je moguće da će i ova priča proći kao jedna u nizu – kao nije ni trebala da se desi…s lijepim sjećanjem, na koju će vremenom samo nabaciti osmijeh, i reći…dobar je prijatelj. Priča izmišljena, umišljena, ne suđena, pa će je brže bolje i zaboraviti…Tada, nakon nekog vremena ponovno će je pitati netko koliko ih je bilo, a ona će se sjetiti samo njih svoje, troje, njega..kao da nikad nije bilo! No ipak, željela ga je..
Zar je moguće pitala se iz dana u dan, da je ipak zakasnila…godinama traži, ponekad i nađe, no tuđe, nikako svoje, njeno…
Željela je letjeti, sanjati, maštati, planirati, postojati, biti, osjećati, voljeti, željeti, biti voljena, biti željena, znati da je tu on, znati da je tu ona, disati, biti živa, biti živa.
Htjela je sve, pričati o braku, ljubavi, o onom velikom novcu…o tri tisuće kuna, eura, konvertibilnih maraka…nije bilo važno….nakon godina, i godina, nije joj bila potrebna kava, željela je ponovno šetati, disati, sjesti na klupicu u parku i samo osjećati…bila je spremna na sve.
To popodne odzvanjale su joj riječi: smeta me da izlaziš sama….nadala se…željela je..ponavljala samoj sebi iste riječi danima.
Tako jako nije htjela da prestane…no nije mu se smjela nametati…no to ne bi niti mogla!
Možda…postala mu je opterećenje…sama je kriva, napadala ga je iz straha, samo da si dokaže kako je bila u pravu. A mogla je sve, bila spremna na sve…napokon bila je zrela. Napokon se osjećala kao žena! Bilo joj je žao, no povratka nije bilo.
Prošlo je nekoliko dana..mislila je, no bila je samo zbunjena i pomalo sama. Oboje su imali svoj posao…i neke svoje stare planove, svoje živote. Činilo se, on je još uvijek tu. Ništa nije tražio, ili je? Nije znala, nije razumjela. Ništa nije niti nudio… Ipak, nadala se. Sve u njoj je vrištalo, ostani, budi tu…nije čuo…bila je tiha, pomalo napeta, no nije čuo što vrišti iz nje, tako jako…nije znao da osjeća svaki njegov udah, za sobom, za svojim životom, za njenim životom….koji mu se sviđao ili nije…Jedino što je vrištalo iz nje bilo je: nedostaješ, tako jako da izgaram...
Rekao joj je da je ne želi izgubiti, a zapravo je nikad nije imao...zapravo nikad nije dozvolio da je ima...zapravo, ni ona nije htjela biti ičija...no tu je pogriješio, rekao je da joj to odgovara, a u stvari se samo silno bojala...da ne bude opet...
Rekao joj je da je njena strast privremena...da nije dugog vijeka..a ona je žudila za godinama iza sebe, jasno se sjećala svakog lica, svakog mjesta, daha, svakog osmijeha, suza i straha...okruženja, vremena još od prije 15 godina... kao da su jučer bili neki ljudi, događaji. Imala je nepunih 35, radila je na tome da živi u sada, a živjela je u 20-tima...tamo negdje zaglavila je u vremenu od 20 do 27...ne, nije bio u pravu..godine su prolazile, a nju je držala davno upoznata strast prema životu, prema svijetu, prema sada njemu! Ipak..spremna je na sve, bez imalo straha!!
...a onda se sjetila...što čovjek govori o drugima, zapravo govori o sebi..odlučila mu je to reći...
Na trenutak se odmaknula, htjela je vidjeti jeli stvarnost ili iluzija, onda se ponovno primaknula, osjećaj je bio isti, samo svaki put sve intenzivniji, jači...nije iluzija. To je samo i jednostavno to...feeling..ljubav!
Činilo se na trenutak, svemu je bilo kasno, uže je puklo, ribica iskliznula, ptičica je uginula..sada je znala, bila je svjesna i budnija no ikad.. To je bila ona agresija, strah od gubitka.. Još jedna odluka je pala. Pusti, otpusti, diši i uživaj! Odlučila je biti njegova, samo njegova do kraja!
Ili..ili...ja sam tvoja...samo me zagrli! Ništa te ne tražim, a sve ti dajem, bez ali, ili..samo tako, jednostavno i lako... da, odluka je definitivna, ne mijenja se danima, tjednima...pored tebe sam do kraja!
I ništa neću činiti, samo ću postojati, biti, grliti te i ljubiti u Svjetlosti i Ljubavi, iz Ljubavi prema sebi, tebi..i svijete tebi!
Namaste! Želje su mi ispunjene!
Ja jesam Ljubav, ja jesam sve i ništa posebno..Ja jesam Svjetlost! Ja jesam Jedno!
Zagreb, ljeto 2011.
To popodne i nebo se razvedrilo
"Poštujem mjesto u tebi gdje čitav Svemir prebiva, Poštujem mjesto u tebi u kojem je Ljubav, Istina i Mir. Kada si u tom mjestu u tebi, i ja u tom mjestu u sebi, mi smo Jedno".
Protekli su dani bili nekako teški...bijeg u stvarnost ili iz nje nije donijelo ništa novo, i ni najmanje dobro... Bilo je 5,20 ujutro. Zadnje vrijeme poštuje prirodni ritam, budi se s cvrkutom ptica, s prvim zraka Sunca i silno u svemu uživa.. Uspjeva pustit, propustiti..uspijeva se svemu lagano, poput leptira prepustiti, nošena vjetrom, u skladu sa prirodnom strujom vremena, događaja..boja. To jutro skuhala je kavu, ocijedila u čašu pola limuna, skuhala čaj za posao, baš kao i svako jutro do tada, zapalial cigaretu i započela druženje s Coelhovim "Ratnikom Svjetlosti". Vrijeme je prolazilo brzo, još brže, kao i uvijek kad se opusti i prepusti...
"Za ratnika ne psotoji nemoguća ljubav.
Ne dopušta da ga obeshrabri šutnja, ravnodušnost, ili odbijanje. Zna da se, iza ledene maske koju ljudi navlače, krije vatreno srce.
Zbog toga Ratnik stavlja na kocku više nego drugi. U neumornoj je potrazi za ljubavlju - pa iako to znači mnogo puta čuti riječ "ne", vraćati se kući shrvan i poražen, osjećati odbačenosdušom i tijelom.
Ratnik je neustrašiv kad stremi za onim što mu je neophodno. Bez ljubavi, on je nitko i ništa." - Coelho, "Priručnik za Ratnika Svjetlosti" (str. 68)
Često je tražio odgovore, i ona mu ih je nudila...često istima nije bio zadovoljan, a znao je sve, baš kao i ona.. Nisu bila potrebna pitanja, nisu bili potrebni odgovori.. Možda mu je samo bilo potrebno objašnjenje, tj. odgovor na pitanje Kako? Zašto? Odgovora na to pitanje nema. Eto zato, bilo nam je suđeno, rekla bih jednostavnim jezikom... tako je trebalo biti. Možda kako kaže da smo se sretli ranije, ne bi se prepoznali, morali smo proći svaki svoj put, pokupiti određena iskustva, da bi se prepoznali... Vjerojatno se ranije nebi razumjeli.. a sada...dovoljna je i tišina, iako je se oboje još uvijek silno boje... Svaki u svojim mislima, koje onaj drugi čuje...ajmo buku stvoriti, to nam je najmanji problem!!! Razmišljala je o proteklim događanjima, dolasku Pape, Gay pride, vezama, prijateljima...obitelji.. Počelo je veliko pospremanje i samo nametnuto čišćenje. Stari prijatelji su odlazili, novi ljudi u njen život dolazili... Čak je i ormare počela spremati, staro bacati, novo stavljati... Možda malo i prečesto bi ruke prala, nebi li odjednom svu prljavštinu, taloženu godinama sa sebe oprala... Opet slobodna! Divan osjećaj..čista, nevina, iskrena, otvorena i spremna za novi sijet, za novo iskustvo, za novi početak.
"Poštujem duh u tebi, koji postoji i u meni" - NAMASTE
Iako nije nikad vjerovala u potpunost i cjelovitost tumačenja horoskopskih znakova, neke su se stvari činile tipičnima. Impresivni ljudi, od ničega ne bježe, čvrste volje, prodorne i konstruktivne, dominantan, konzervativan, fatalist..ambiciozan, tradicionalista, tvrdogla, kontradiktoran...upoznala je ove osobine: tvrdoglav, kontradiktoran, čvrste volje, dominantan, tradicionalan...i to joj se sviđalo! Patila je za nekim tko bi poštivao određena uvjerenja, stavove, pa i tradiciju..bez obzira što joj je učenje govorilo da nije mudro držati se usvojenih tuđih navika i uvjerenja...ipak, sviđale su joj se neke stvari koje su djelovale kao mjerilo vrijednosti, a da napokon nije novac.
Zaljubljive prirode, postojan i odan...znala je da ga uvijek iznova mora nečime impresionirati, znala je ako joj dozvoli da će joj to biti užitak svaki put iznova i činiti!
I na kraju kaže horoskop ovako: S njim vrijedi biti u životu, ma pod koju cijenu, jer zauzvrat pruža mnogo! U to je bila sigurna, i odlučila je biti tome dosljedna... Ma pod koju cijenu..ipak, silno je voljela! Silno je zaljubljena, silno žudi...spremna je! Napokon, za ljubav, zrela je!
Osjećala se važnom, bila je važna, bila je važna njemu! U to vrijeme često je ponavljao kako su samo prijatelji, kako su samo jako dobri i pravi prijatelji... Naravno, da, pa podrazumijeva se i očekuje da će s njim svoje probleme podijeliti.. Šuplje priče... No ako te to veseli, neka! Znala je da su to samo riječi, kojima sama daje značenje..no nije davala nikakvo značenje... Pustila je onom intuitivnom, osjetilnom da raspoznaje, želju za ostankom, a ne bijegom, laž od istine, strah od ljubavi, odgovornost ili krivnju... Dobila je napokon zadatak spojiti duhovno sa svjetovnim. Taj zadatak je imala i prije, no nije imala cilj, motiv...želju, nedostajalo je nade, vjere... Sada je bio pravi trenutak. On je dio materijalnog, svjetovnog, a ona živi u duhu... Dobila je zadatak pomiriti napokon ta dva svijeta, ne spajati razdvojeno kako bi joj to Učiteljica rekla, već staviti u Jedno! Nije ni slutila zapravo kako je to jednostavno. Samo osluškuj dušu, i prihvaćaj materijalno...strahove, brige, probleme, propuštaj ih, voli, ljubi, zahvaljuj! Ljubav je tu uvijek bila, i uvijek će biti, jedina postojana, i nitko, baš nitko joj nikad neće moći pobjeći.. Možda će biti potrebno neko vrijeme, ipak i sma je imala problema s opuštanjem..meditacije joj samoj i nisu baš išle..naravno da nije za očekivati da će se zemljani znak samo tako opustiti..
A onda je otišla korak dalje i rekla: ili ćeš otići, ili ćeš uživati u trenutku, u meni, sebi, nama...u ljubavi. Ništa ti ne nudim, ništa ne tražim, ništa ne obećajem. Vjerujem Anđelima, Univerzumu, višoj sili koja nam slaže onako kako je najbolje za nas i sve oko nas... Za sada, do sada nije bilo prepreka!!! One koje su se prividno pojavile, bile su sa zle strane...samo su ojačale onu finu nit koja nas spaja! Razmisli! Izaberi. Pitao ju je, što bi se i kako dogodilo da ode...odgovorila je: baš ništa.. što je i istina. Živjela je prije, živjela bi i poslje njega, međutim, samo jedno na vrata zakuca ono pravo biće. Tada bi se zahvalila na iskustvu, poželjela sve najbolje, i vjerovala da će zauvijek ostati unutar sebe čvrsto povezani! ...ostao je, blago se nasmiješio, ispričao što potiče ovakve i onakve teme...i..ipak je otišao..ili je barem pokušao! Obukla je novu maicu, pomno biranu za susret s njim. To popodne nakon dva, tri tjedna kiše i hladnoće, sunce je opet zasjalo. Napokon, bili su zajedno! Znala je..to je bio znak! Koliko god da bježi, tu postoji nešto što će doć, što neće samo tako proć', ma koliko bježala! I neka, ona to niti ne namjerava..a on? Dovoljno je znatiželjan! Sigurna je u to!! Privlačio ju je cijelom svojom pojavom...vjerovala je da i ona njega privlači istom jačinom.
To popodne napokon nebo se razvedrilo.
...ništa ga nije zanimalo nego samo hoće li uspjeti. Pitao je da li bi mi mogli, a možda nam i nebi išlo...ajme koliko pitanja, koliko pokušaja...kreni, odlazi ako želiš rekla bi mu...napokon, vjerovao joj je...Oni su napokon bili tu, u svoj Jednoti, ispunjeni, puni ljubavi prema sebi, prema ono što su napokon našli i činili zajedno, prema svijetu...beskrajno zahvalni i sretni...
Došli su do kraja pobune, završili jednu bitku, i pripremili se za drugu.. borbe su trajala 28 minuta, no o njima drugom zgodom. U igri je kao i prije bilo sve ili ništa, borba za ljubav, strast, osjećanja... Jedino što je u svakom trenutku važno, je da bitka bude fina, lagana, mekana, iskrena...čista, pažena, svaki dan iznova obnavljana - ljubav. Važno je da svaki dan iznova izaberemo isto, istu pobjedu, isti ciljeve..čista, bezuvjetna ljubav, bez očekivanja, bez prosuđivanja...samo ono što uistinu jest! Jedno, Svjetlost i Ljubav!
Netko je negdje rekao: samim time što tražite opravdanje, znate da je pogrešno to što radite...samo da znate, ona ni u jednom trenutku nije tražila ni najmanje opravdanje! A on? Zgodno, on je tražio opravdanje za njene postupke, a svoje?
Uvijek ima na umu: "Kad nešto doista jako želiš, cijeli Svemir se uroti da to i dobiješ", stoga je uvijek bila svjesna svojih misli, i uvijek iznova ponavljala: Sve je baš onako kako treba biti, i biti će onako kako treba biti za najviše dobro svih! Vjerujem, znam, osjećam! Vjeruje i on!
"Ratnik Svjetlosti je oprezan s ljudima koji misle da poznaju put.
Oni se u tolikoj mjeri uzdaju u vlastitu moć odlučivanja, da ne mogu ni pojmiti ironiju s kojom sudbina zacrtava naše živote; zato se uvijek iznova opiru i žale kad im neizbježno zakuca na vrata.
Ratnik Svjetlosti ima svoj srce. Ti ga snovi vode naprijed. On on nikada ne čini pogrešku misleći da je put lagan i vrata široka. Zna da Svijet opstoji po načelima alkemije. Solveet coagula, govorili su učitelji: "Oslobodi i usredotoči svoju energiju, u skladu sa situacijom"
U nekim trenucima treba djelovati, a u nekima se valja prepustiti. Rastnik ih zna razlikovati."- Coelho, "Priručnik za Ratnika Svjetlosti" (str. 106) Često su bili zajedno, no nešto je govorilo: taj dan biti će poseban...
Bila je pomalo "nespretna".. No, nije bilo važno, on je bio tu i znala je da je napokon sve u redu! "Iznad vrata koje Ratnik Svjetlosti namjerava otovriti, stoje dva natpisa.
Na jednom velikim slovima piše Strah, na drugima Čežnja. Najprije čita što piše ispod naslova Strah. "Ulaziš u nepoznat i opsan svijet, gdje sve što si dosad naučio neće ničemu služiti"
A na natpisu nazvanom Čežnja piše: "Izlaziš iz poznatog svijeta, gdje ostaje sve što si oduvijek želio i za što si se toliko borio." Ratnik će se osmjehnuti - jer ga ništa nemože zastrašiti, niti ga što može vezati. Sa sigurnošću nekoga tko zna što želi, on otvara vrata." - Coelho, "Priručnik za Ratnika Svjetlosti" (str. 110)
Pandorina kutija!? Otvaram vrata!
"Poštujem mjesto u tebi gdje čitav Svemir prebiva, Poštujem mjesto u tebi u kojem je Ljubav, Istina i Mir. Kada si u tom mjestu u tebi, i ja u tom mjestu u sebi, mi smo Jedno".
Protekli su dani bili nekako teški...bijeg u stvarnost ili iz nje nije donijelo ništa novo, i ni najmanje dobro... Bilo je 5,20 ujutro. Zadnje vrijeme poštuje prirodni ritam, budi se s cvrkutom ptica, s prvim zraka Sunca i silno u svemu uživa.. Uspjeva pustit, propustiti..uspijeva se svemu lagano, poput leptira prepustiti, nošena vjetrom, u skladu sa prirodnom strujom vremena, događaja..boja. To jutro skuhala je kavu, ocijedila u čašu pola limuna, skuhala čaj za posao, baš kao i svako jutro do tada, zapalial cigaretu i započela druženje s Coelhovim "Ratnikom Svjetlosti". Vrijeme je prolazilo brzo, još brže, kao i uvijek kad se opusti i prepusti...
"Za ratnika ne psotoji nemoguća ljubav.
Ne dopušta da ga obeshrabri šutnja, ravnodušnost, ili odbijanje. Zna da se, iza ledene maske koju ljudi navlače, krije vatreno srce.
Zbog toga Ratnik stavlja na kocku više nego drugi. U neumornoj je potrazi za ljubavlju - pa iako to znači mnogo puta čuti riječ "ne", vraćati se kući shrvan i poražen, osjećati odbačenosdušom i tijelom.
Ratnik je neustrašiv kad stremi za onim što mu je neophodno. Bez ljubavi, on je nitko i ništa." - Coelho, "Priručnik za Ratnika Svjetlosti" (str. 68)
Često je tražio odgovore, i ona mu ih je nudila...često istima nije bio zadovoljan, a znao je sve, baš kao i ona.. Nisu bila potrebna pitanja, nisu bili potrebni odgovori.. Možda mu je samo bilo potrebno objašnjenje, tj. odgovor na pitanje Kako? Zašto? Odgovora na to pitanje nema. Eto zato, bilo nam je suđeno, rekla bih jednostavnim jezikom... tako je trebalo biti. Možda kako kaže da smo se sretli ranije, ne bi se prepoznali, morali smo proći svaki svoj put, pokupiti određena iskustva, da bi se prepoznali... Vjerojatno se ranije nebi razumjeli.. a sada...dovoljna je i tišina, iako je se oboje još uvijek silno boje... Svaki u svojim mislima, koje onaj drugi čuje...ajmo buku stvoriti, to nam je najmanji problem!!! Razmišljala je o proteklim događanjima, dolasku Pape, Gay pride, vezama, prijateljima...obitelji.. Počelo je veliko pospremanje i samo nametnuto čišćenje. Stari prijatelji su odlazili, novi ljudi u njen život dolazili... Čak je i ormare počela spremati, staro bacati, novo stavljati... Možda malo i prečesto bi ruke prala, nebi li odjednom svu prljavštinu, taloženu godinama sa sebe oprala... Opet slobodna! Divan osjećaj..čista, nevina, iskrena, otvorena i spremna za novi sijet, za novo iskustvo, za novi početak.
"Poštujem duh u tebi, koji postoji i u meni" - NAMASTE
Iako nije nikad vjerovala u potpunost i cjelovitost tumačenja horoskopskih znakova, neke su se stvari činile tipičnima. Impresivni ljudi, od ničega ne bježe, čvrste volje, prodorne i konstruktivne, dominantan, konzervativan, fatalist..ambiciozan, tradicionalista, tvrdogla, kontradiktoran...upoznala je ove osobine: tvrdoglav, kontradiktoran, čvrste volje, dominantan, tradicionalan...i to joj se sviđalo! Patila je za nekim tko bi poštivao određena uvjerenja, stavove, pa i tradiciju..bez obzira što joj je učenje govorilo da nije mudro držati se usvojenih tuđih navika i uvjerenja...ipak, sviđale su joj se neke stvari koje su djelovale kao mjerilo vrijednosti, a da napokon nije novac.
Zaljubljive prirode, postojan i odan...znala je da ga uvijek iznova mora nečime impresionirati, znala je ako joj dozvoli da će joj to biti užitak svaki put iznova i činiti!
I na kraju kaže horoskop ovako: S njim vrijedi biti u životu, ma pod koju cijenu, jer zauzvrat pruža mnogo! U to je bila sigurna, i odlučila je biti tome dosljedna... Ma pod koju cijenu..ipak, silno je voljela! Silno je zaljubljena, silno žudi...spremna je! Napokon, za ljubav, zrela je!
Osjećala se važnom, bila je važna, bila je važna njemu! U to vrijeme često je ponavljao kako su samo prijatelji, kako su samo jako dobri i pravi prijatelji... Naravno, da, pa podrazumijeva se i očekuje da će s njim svoje probleme podijeliti.. Šuplje priče... No ako te to veseli, neka! Znala je da su to samo riječi, kojima sama daje značenje..no nije davala nikakvo značenje... Pustila je onom intuitivnom, osjetilnom da raspoznaje, želju za ostankom, a ne bijegom, laž od istine, strah od ljubavi, odgovornost ili krivnju... Dobila je napokon zadatak spojiti duhovno sa svjetovnim. Taj zadatak je imala i prije, no nije imala cilj, motiv...želju, nedostajalo je nade, vjere... Sada je bio pravi trenutak. On je dio materijalnog, svjetovnog, a ona živi u duhu... Dobila je zadatak pomiriti napokon ta dva svijeta, ne spajati razdvojeno kako bi joj to Učiteljica rekla, već staviti u Jedno! Nije ni slutila zapravo kako je to jednostavno. Samo osluškuj dušu, i prihvaćaj materijalno...strahove, brige, probleme, propuštaj ih, voli, ljubi, zahvaljuj! Ljubav je tu uvijek bila, i uvijek će biti, jedina postojana, i nitko, baš nitko joj nikad neće moći pobjeći.. Možda će biti potrebno neko vrijeme, ipak i sma je imala problema s opuštanjem..meditacije joj samoj i nisu baš išle..naravno da nije za očekivati da će se zemljani znak samo tako opustiti..
A onda je otišla korak dalje i rekla: ili ćeš otići, ili ćeš uživati u trenutku, u meni, sebi, nama...u ljubavi. Ništa ti ne nudim, ništa ne tražim, ništa ne obećajem. Vjerujem Anđelima, Univerzumu, višoj sili koja nam slaže onako kako je najbolje za nas i sve oko nas... Za sada, do sada nije bilo prepreka!!! One koje su se prividno pojavile, bile su sa zle strane...samo su ojačale onu finu nit koja nas spaja! Razmisli! Izaberi. Pitao ju je, što bi se i kako dogodilo da ode...odgovorila je: baš ništa.. što je i istina. Živjela je prije, živjela bi i poslje njega, međutim, samo jedno na vrata zakuca ono pravo biće. Tada bi se zahvalila na iskustvu, poželjela sve najbolje, i vjerovala da će zauvijek ostati unutar sebe čvrsto povezani! ...ostao je, blago se nasmiješio, ispričao što potiče ovakve i onakve teme...i..ipak je otišao..ili je barem pokušao! Obukla je novu maicu, pomno biranu za susret s njim. To popodne nakon dva, tri tjedna kiše i hladnoće, sunce je opet zasjalo. Napokon, bili su zajedno! Znala je..to je bio znak! Koliko god da bježi, tu postoji nešto što će doć, što neće samo tako proć', ma koliko bježala! I neka, ona to niti ne namjerava..a on? Dovoljno je znatiželjan! Sigurna je u to!! Privlačio ju je cijelom svojom pojavom...vjerovala je da i ona njega privlači istom jačinom.
To popodne napokon nebo se razvedrilo.
...ništa ga nije zanimalo nego samo hoće li uspjeti. Pitao je da li bi mi mogli, a možda nam i nebi išlo...ajme koliko pitanja, koliko pokušaja...kreni, odlazi ako želiš rekla bi mu...napokon, vjerovao joj je...Oni su napokon bili tu, u svoj Jednoti, ispunjeni, puni ljubavi prema sebi, prema ono što su napokon našli i činili zajedno, prema svijetu...beskrajno zahvalni i sretni...
Došli su do kraja pobune, završili jednu bitku, i pripremili se za drugu.. borbe su trajala 28 minuta, no o njima drugom zgodom. U igri je kao i prije bilo sve ili ništa, borba za ljubav, strast, osjećanja... Jedino što je u svakom trenutku važno, je da bitka bude fina, lagana, mekana, iskrena...čista, pažena, svaki dan iznova obnavljana - ljubav. Važno je da svaki dan iznova izaberemo isto, istu pobjedu, isti ciljeve..čista, bezuvjetna ljubav, bez očekivanja, bez prosuđivanja...samo ono što uistinu jest! Jedno, Svjetlost i Ljubav!
Netko je negdje rekao: samim time što tražite opravdanje, znate da je pogrešno to što radite...samo da znate, ona ni u jednom trenutku nije tražila ni najmanje opravdanje! A on? Zgodno, on je tražio opravdanje za njene postupke, a svoje?
Uvijek ima na umu: "Kad nešto doista jako želiš, cijeli Svemir se uroti da to i dobiješ", stoga je uvijek bila svjesna svojih misli, i uvijek iznova ponavljala: Sve je baš onako kako treba biti, i biti će onako kako treba biti za najviše dobro svih! Vjerujem, znam, osjećam! Vjeruje i on!
"Ratnik Svjetlosti je oprezan s ljudima koji misle da poznaju put.
Oni se u tolikoj mjeri uzdaju u vlastitu moć odlučivanja, da ne mogu ni pojmiti ironiju s kojom sudbina zacrtava naše živote; zato se uvijek iznova opiru i žale kad im neizbježno zakuca na vrata.
Ratnik Svjetlosti ima svoj srce. Ti ga snovi vode naprijed. On on nikada ne čini pogrešku misleći da je put lagan i vrata široka. Zna da Svijet opstoji po načelima alkemije. Solveet coagula, govorili su učitelji: "Oslobodi i usredotoči svoju energiju, u skladu sa situacijom"
U nekim trenucima treba djelovati, a u nekima se valja prepustiti. Rastnik ih zna razlikovati."- Coelho, "Priručnik za Ratnika Svjetlosti" (str. 106) Često su bili zajedno, no nešto je govorilo: taj dan biti će poseban...
Bila je pomalo "nespretna".. No, nije bilo važno, on je bio tu i znala je da je napokon sve u redu! "Iznad vrata koje Ratnik Svjetlosti namjerava otovriti, stoje dva natpisa.
Na jednom velikim slovima piše Strah, na drugima Čežnja. Najprije čita što piše ispod naslova Strah. "Ulaziš u nepoznat i opsan svijet, gdje sve što si dosad naučio neće ničemu služiti"
A na natpisu nazvanom Čežnja piše: "Izlaziš iz poznatog svijeta, gdje ostaje sve što si oduvijek želio i za što si se toliko borio." Ratnik će se osmjehnuti - jer ga ništa nemože zastrašiti, niti ga što može vezati. Sa sigurnošću nekoga tko zna što želi, on otvara vrata." - Coelho, "Priručnik za Ratnika Svjetlosti" (str. 110)
Pandorina kutija!? Otvaram vrata!
"Poštujem mjesto u tebi gdje čitav Svemir prebiva, Poštujem mjesto u tebi u kojem je Ljubav, Istina i Mir. Kada si u tom mjestu u tebi, i ja u tom mjestu u sebi, mi smo Jedno".
Zagreb, 20.7.2011.
♥ Namaste ♥
Danas je novi dan i ja ga radosno pozdravljam
Čula se grmljavina iz daljine, i prve kapi kiše već su pale. Prije točno godinu dana držala je zadnji put svoju tekicu rukama. Onda je čitala Celestinsko proročasntvo, J. Redfielda i bavila se uvidima. Zadnji u bilježnici označen je šesti uvid sa pitanjem "Tko sam ja". Odgovor još uvijek nije bila našla, no čini se kako je to više niti ne zanima. Prošlo je već nekoliko tjedana od kada je odlučila krenuti sa Carlosom Castanedom na "Put u Ixtlan", baviti se rekonekcijom, baviti se učenjima don Huana i doći do grupe koja se bavi tensegrityem. Krenula je sanjati, svjesno, budno sanjati. Bavila se brisanjem osobne prošlosti, dizale su joj se slike nekih mjesta, ljudi, događaja za koje skoro više nije niti znala da postoje. Udisala je svoju energiju, izdisajem vraćala tuđu. Više joj neke stvari nisu bile potrebne. Zahvalila im se i krenula otpuštati. No, nešto je propustila.
Stiglo ju je novo iskustvo. Netko joj je uporno pokušavao objasniti kako živi i kako bi uopće trebala živjeti, što je dobro a što loše...netko joj se prijetio jedinim životom kojeg je imala. Bila je divlja. Na trenutak se sjetila Coelhove Veronike i poželjela umrijeti.. vjerovala je da je jedini ispravan život, onaj koji se svjesno živi, onaj koji nitko ne namće..onaj koji se vodi instinktima, ljubavlju, ispunjen svrhom. Bila je u pravu! Samo to i jedino to je život. Bila je topla, bila je hladna, poželjela ponovno biti crna, pa opet plava. Bujice riječi, osjećaja, izjenjivale su se iz trena u tren. Na trenutke je bila ispunjena ljubavlju, suosjećanjem, strpljenjem, oprostom, a na trenutke puna gorčine, bijesa, agresije, straha.. "Zašto bi svijet bio onakav kakav ti misliš da je? Tko ti daje ovlaštenje da to govoriš?" (Put u Ixtlan, Carlos Castaneda) A onda je pročitala: "Ratnik nikada ne okreće leđa moći, a da se prethodno ne iskupi za sve usluge koje je primio... Ne možeš napustiti ove usamljene planine a da im se prethodno ne zahvališ". |
REIKI - tretmani Psihokibernetika Esena - prijave za tečaj Kontakt: Morana, Svjetlosni radnik mob: 098/9770 275 Mail: [email protected] O MENI: Vama na dar Nepoznati putevi Trenutak odluke Morana prijatelji: Astrologija Mudrosti Dnevni rituali S ljubavlju Iz dubine Priroda daje... Ionsko srebro MMS Zeolit Antiparazitni program INDIGO DJECA Kutak za kućne ljubimce Moje priče... BLOG |
Taman kada je poželjela napustiti Castanedu jer joj se činilo da joj ništa ne daje, beskrajno mu se zahvalila. To je to! Nedostajalo je zahvalnosti!
Rekonekcija je dobila smisao... Meni moje, tebi tvoje, Namaste!
Ljubav se vratila, želja se vratila, čežnja i strast bili su tu. Okrenula se mirno na drugu stranu i nastavila sanjati.. On je bio tu, u svakom trenutku, u svakom njenom dahu!
Sačuvaj neosjetljivost i ne zatvaraj oči pred strahom...shvatila je!
Izabrala je veći kamen, tik do mora. Zapalila je cigaretu i duboko udahnula. Mogla je osjetiti sol u ustima, miris njega, miris mora.. Udah, izdah, rekla je: More, hvala ti!
Beskrajno, široko, snažno, moćno duboko more! Kako li je samo mogla zaboraviti zahvaliti se onome što joj daje toliku snagu, što je hrani, budi, smiruje i beskrajno voli..ono što sama bezuvjetno i beskrajno voli.
Upijala je Sunčevu sjvetlost i osluškivala šum valova, koji su se razbijali o stijene. Napokon bila je svoja! Besrkajno otvorena, zaljubljena, duboka, topla, snažna, tako moćna.
Nije bio tu, no osjećala ga je cijelim svojim bićem, svojim fizičkim tijelom, svakim dahom. Šaputao joj je kroz valove, smiješio i mazio zrakama Sunca. Bio je tu! Zaljubljeni, sjedili su jedno pored drugog, i tek ponekad bi im se pogledi sreli, tek ponekad bi im se ruke dotaknule dok su tražili plosnate kamenčiće i kao djeca radili žabice. Mogla ga je vidjeti i osjetiti, u svakom trenutku, njegove ruke oko sebe, njegov miris, dah, dubok pogled koji je uzima cijelu i od kojeg joj staje dah.
Ponovila mu je, to nije ništa drugo, nego čista energija. Rekla mu je: ne moraš znati, ni razumjeti, samo osjetiti.
A sad pomisli: ja sam Ljubav, ja jesam Svjetlost! Ljudi su prolazili, dolazili, odlazili, tek bi se poneko zaustavio, pogledao prema pućini i kratko komentirao: brrr, što je danas voda hladna. On bi tada pitao: kako? Oni nas ne primijećuju, a ni voda nije hladna. Rekla bi mu tada kratko: to je zato što žive u iluziji, ne vide sebe, kako li će tebe. To je zato što nemaju iskustvo, to je zato što su samo o nečemu čuli, jer im je netko rekao, to je zato što su slušali vremensku prognozu i sami ne osjećaju..to je zato što se boje. Čega, koga? Svoje vlastite sjene, samih sebe! Šteta, ljudi bi sve mogli znati, sami od sebe, iz sebe, samo kad bi htjeli... to je zato što misle, pretpostavljaju, osuđuju, prosuđuju...i samo misle da je voda hladna. To je zato što još uvijek čvrsto spavaju!
Peti uvid: Ja jesam Ljubav, Ljubav u meni, Ljubav oko mene!
"Pazi dobro, ma što radio sada, ovog trenutka, možda je to tvoje posljednje djelovanje na Zemlji. Možda je svaki tvoj pokušaj posljednji okršaj. Nema nikakve sile na svijetu koja će jamčiti da eš živjeti još jedan minut duže." (Put u Ixtlan, C.C.).
Kako je moguće da ljudi trate vrijeme na tuđe živote, umjesto da sve napore i sile ulože u svoj!?... a onda, stoje na nečijem grobu i oplakuju...sebe!! Protiv nečije volje ne možemo, niti utjecati na tuđe izbore, no svoju svjesno i namjerno možemo usmjeriti u pravcu ljubavi, razumijevanja - znanja, suosjećanja, mudrosti, zahvalnosti, oprosta.
"Prihvatiti odgovornost za svoje odluke znači da je čovjek spreman umrijeti za njih... Nije važno kakva je odluka. Ništa ne može biti više ili manje ozbiljno od bilo čega drugog" (Put u Ixtlan, C.C.)
NIKAD NE ODUSTAJ OD SVOJIH SNOVA! - potsjetila je samu sebe... Maktub – slijedi znamenje...slike, blicevi, tek pokoja rečenica...sjetila se svega, znala je sve..put kojim je krenula ponovno je bio osvjetljen!
Oh, napokon sam shvatila što mi don Huan i Castaneda cijelo vrijeme govore – piši..kad si dobro – piši, kada si loše – iako samo misliš da si loše, i opet piši, kad očekuješ – piši, kad imaš pitanje – piši, kad tražiš – piši, kada se želiš nekome zhavaliti – piši! Možda ne voliš govoriti ili pisati, no ako si u tome dobra, i imaš smisla, čini to.. Čini ono u čemu si dobar i za što imaš smisla - za sebe..a možda pomogneš i drugima!
Napokon, dobro se osjećam. Ljubim i grlim..te, tebe čitatelju! Namaste!
"Svaki zastoj na putu promatrajte kao krivulju na spirali učenja, koju morate proći da bi postali ono što želite"
Izabrem li ono što mi se ne sviđa, napravit ću novi izbor! Ja sam slobodna i to mi se sviđa!
Ovo je novi dan i ja ga radosno pozdravljam!
Rekonekcija je dobila smisao... Meni moje, tebi tvoje, Namaste!
Ljubav se vratila, želja se vratila, čežnja i strast bili su tu. Okrenula se mirno na drugu stranu i nastavila sanjati.. On je bio tu, u svakom trenutku, u svakom njenom dahu!
Sačuvaj neosjetljivost i ne zatvaraj oči pred strahom...shvatila je!
Izabrala je veći kamen, tik do mora. Zapalila je cigaretu i duboko udahnula. Mogla je osjetiti sol u ustima, miris njega, miris mora.. Udah, izdah, rekla je: More, hvala ti!
Beskrajno, široko, snažno, moćno duboko more! Kako li je samo mogla zaboraviti zahvaliti se onome što joj daje toliku snagu, što je hrani, budi, smiruje i beskrajno voli..ono što sama bezuvjetno i beskrajno voli.
Upijala je Sunčevu sjvetlost i osluškivala šum valova, koji su se razbijali o stijene. Napokon bila je svoja! Besrkajno otvorena, zaljubljena, duboka, topla, snažna, tako moćna.
Nije bio tu, no osjećala ga je cijelim svojim bićem, svojim fizičkim tijelom, svakim dahom. Šaputao joj je kroz valove, smiješio i mazio zrakama Sunca. Bio je tu! Zaljubljeni, sjedili su jedno pored drugog, i tek ponekad bi im se pogledi sreli, tek ponekad bi im se ruke dotaknule dok su tražili plosnate kamenčiće i kao djeca radili žabice. Mogla ga je vidjeti i osjetiti, u svakom trenutku, njegove ruke oko sebe, njegov miris, dah, dubok pogled koji je uzima cijelu i od kojeg joj staje dah.
Ponovila mu je, to nije ništa drugo, nego čista energija. Rekla mu je: ne moraš znati, ni razumjeti, samo osjetiti.
A sad pomisli: ja sam Ljubav, ja jesam Svjetlost! Ljudi su prolazili, dolazili, odlazili, tek bi se poneko zaustavio, pogledao prema pućini i kratko komentirao: brrr, što je danas voda hladna. On bi tada pitao: kako? Oni nas ne primijećuju, a ni voda nije hladna. Rekla bi mu tada kratko: to je zato što žive u iluziji, ne vide sebe, kako li će tebe. To je zato što nemaju iskustvo, to je zato što su samo o nečemu čuli, jer im je netko rekao, to je zato što su slušali vremensku prognozu i sami ne osjećaju..to je zato što se boje. Čega, koga? Svoje vlastite sjene, samih sebe! Šteta, ljudi bi sve mogli znati, sami od sebe, iz sebe, samo kad bi htjeli... to je zato što misle, pretpostavljaju, osuđuju, prosuđuju...i samo misle da je voda hladna. To je zato što još uvijek čvrsto spavaju!
Peti uvid: Ja jesam Ljubav, Ljubav u meni, Ljubav oko mene!
"Pazi dobro, ma što radio sada, ovog trenutka, možda je to tvoje posljednje djelovanje na Zemlji. Možda je svaki tvoj pokušaj posljednji okršaj. Nema nikakve sile na svijetu koja će jamčiti da eš živjeti još jedan minut duže." (Put u Ixtlan, C.C.).
Kako je moguće da ljudi trate vrijeme na tuđe živote, umjesto da sve napore i sile ulože u svoj!?... a onda, stoje na nečijem grobu i oplakuju...sebe!! Protiv nečije volje ne možemo, niti utjecati na tuđe izbore, no svoju svjesno i namjerno možemo usmjeriti u pravcu ljubavi, razumijevanja - znanja, suosjećanja, mudrosti, zahvalnosti, oprosta.
"Prihvatiti odgovornost za svoje odluke znači da je čovjek spreman umrijeti za njih... Nije važno kakva je odluka. Ništa ne može biti više ili manje ozbiljno od bilo čega drugog" (Put u Ixtlan, C.C.)
NIKAD NE ODUSTAJ OD SVOJIH SNOVA! - potsjetila je samu sebe... Maktub – slijedi znamenje...slike, blicevi, tek pokoja rečenica...sjetila se svega, znala je sve..put kojim je krenula ponovno je bio osvjetljen!
Oh, napokon sam shvatila što mi don Huan i Castaneda cijelo vrijeme govore – piši..kad si dobro – piši, kada si loše – iako samo misliš da si loše, i opet piši, kad očekuješ – piši, kad imaš pitanje – piši, kad tražiš – piši, kada se želiš nekome zhavaliti – piši! Možda ne voliš govoriti ili pisati, no ako si u tome dobra, i imaš smisla, čini to.. Čini ono u čemu si dobar i za što imaš smisla - za sebe..a možda pomogneš i drugima!
Napokon, dobro se osjećam. Ljubim i grlim..te, tebe čitatelju! Namaste!
"Svaki zastoj na putu promatrajte kao krivulju na spirali učenja, koju morate proći da bi postali ono što želite"
Izabrem li ono što mi se ne sviđa, napravit ću novi izbor! Ja sam slobodna i to mi se sviđa!
Ovo je novi dan i ja ga radosno pozdravljam!
Om Namah Shivaya
Namaste!
Crikvenica, 04.08.2011.
