Om Kriya Babaji Namah Aum
Mahaavatar Babaji
Mahaavatari žive u neprestanoj punoći svijesti svoje božanske prirode, kao primjer onoga što je čovječanstvo u mogućnosti. Većina avatara je smrtna i ostavljaju svoja tijela na kraju zemaljske misije. Nekolicina postiže Soruba samadhi (fizičku besmrtnost). Oni su uvijek sveprisutni. Zadržavaju sjećanja svojih prošlih fizičkih inkarnacija ali se njihova vizija proteže van vremena i prostora s onu stranu izvora kreacije. Pojavljuju se kad je potrebno, inače ostaju skriveni od svijeta. Jedna takva inkarnacija je Babaji, Božanski otac, rođen 203 A.D., dječak Nagaraj, što znači "kralj zmija". Iniciran je u tajne kundalini yoge od drevnog Siddhasa Agastya Rishija. Potpuno zaokupljen intenzivnim prakticiranjem yoge tokom osamnaest mjeseci ostvario je besmrtnost. Babaji je veliki majstor yoge koji danas živi u Himalayima, ponekad nazivan i Kriya Babaji Nagaraj, Mahavatar Babaji ili Shiva Baba. Njegovo tijelo nije ostarilo još od njegove šesnaeste godine, kada je pobijedio smrt i postigao vrhovno stanje prosvjetljenja. Adi Shankaracharya (788-820.n.e.) u poznatoj pjesmi opisuje Babajija, svog gurua: "Pogledaj, ispod banyan drveta sjede vremešni učenici oko svog mladolikog učitelja! To je uistinu čudno! Učitelj ih podučava samo kroz tišinu, što je samo po sebi dovoljno da riješi sve njihove sumnje" (Sri Ramakrishna Math, 1969, str.25-26).prije više od šezdeset i pet godina su teozofi, svećenik C.W. Leadbeater i dr. Annie Besant, također opisali izuzetno biće koje bi moglo biti nitko drugi do Babaji:
"Tamo je stajao 'Mladić od šesnaest ljeta', Sanat Kumara, 'Vječno Djevičanski mladić', novi vladar Zemlje koji je došao u svoje kraljevstvo sa svojim Učenicima, tri Kumara, sa svojim Pomoćnicima oko sebe; bilo je tu trideset moćnih Bića, velikih izvan zemaljskih shvaćanja, ipak u usklađenom poretku, odjeveni u uzvišena tijela koja su stvorili pomoću Kriyashakti - prva okultna hijerarhija, grana jednog raširenog Banyan drveta, rasadnik budućih Adepta, središte cjelokupnog okultnog života." (Leadbeater.1969, str.299).
Tokom proteklih četrdeset godina nekoliko je knjiga, počevši s Autobiografijom jednog yogija Paramahanse Yoganande, napisane 1946. godine, ukazalo na velikog duhovnog majstora Babajija, koji stoljećima živi na himalajskim planinama, povremeno se ukazujući nekolicini sretnika. Yoganandin guru, Sri Yukteswar, je rekao da je Babajijevo postignuće toliko veličanstveno da se čak ne može ni zamisliti. (Yogananda, 1969, str.305). Yogananda je izjavio da je Babaji "Maha avatara", ili veliki avatar . (Yogananda, 1969, str.305-306). "Avatara" je sanskrtska riječ koja znači "silazak" ili inkarnaciju Boga u ljudskom liku. Također je okarakterizirao "siddhase" kao one koji su postigli majstorstvo nad smrću. O Agastyi je izvještavao kao o avataru Južne Indije, čudotvorcu koji živi još od pretkršćanskog doba sve do sadašnjeg vremena, i zahvaljujući kome postoji znatna količina literature na tamilskom jeziku (u navedenom djelu str.305-306). Agastya pripada "Tradiciji osamnaest Siddhasa", glasovitoj među ljudima tamilskog jezika u južnoj Indiji.
Paramahansa Yogananda u svojoj je Autobiografiji jednog yogija govori o Babajiu i njegovim učenicima, uključujući Lahiri Mahasayu kojeg je Babaji inicirao u potpunu znanost Kriya yoge. Kroz liniju Mahasaye, Yogananda je 30-tih godina ovog stoljeća donio u Ameriku samodevocijski aspekt Kriye jer je Tantrički aspekt bio presnažan za ljude tog vremena.
BABAJIEV AŠRAM: GAURI SHANKAR PEETAM
Babajiev ashram pored Badrinatha u Himalayima poznat je kao Gauri Shankar Peetam. Opisa ashrama dao je V.T. Neelakantan (Ramaiah, svibanj 1954, str. 3-10). Kako kaže, u drugoj polovini listopada 1953. godine, dva puta mu je bilo dopušteno da astralno posjeti ashram. Neelakantan je iznenada uvidio da je svoje fizičko tijelo ostavio u Madrasu, a uzeo drugo tijelo koje se nalazilo s Babajiem u Gauri Shankar Peetamu. Njegov opis ashrama i aktivnosti koje se u njemu odvijaju opisani su na ovim stranicama.
Ashram je smješten u blizini grada-hrama Badrinatha, u području okruženom strmim stjenovitim liticama na sve četiri strane, i s nizom pećina u podnožju. Najveća pećina pripada Babajiu. U kutu nasuprot te pećine nalaze se dva vodopada. Stanovnici ašrama, kojih je u vrijeme Neelakantanove posjete bilo četrnaest, najveći vodopad koriste za kupanje, a manji za opskrbu pitkom vodom. Voda iz ta dva vodopada formira dva potoka koji se zajedno spajaju na suprotnom kraju područja, a zatim nestaju kroz tunel nalik na pukotinu. Čak i noću, iako nema vidljivog izvora svjetlosti, čitavo je područje dobro osvijetljeno. Misteriozna sila sprječava svakoga da se približi ašramu na udaljenost manju od milje. Kao posljedica toga, nitko ne može stići do ašrama bez Babajievog dopuštenja.
Prema saopćenju, stanovnici ašrama sjedili su u krug ispred Babajieve pećine i objedovali. Bili su obučeni u bijelo, izuzev Babajia čiji je dhoti (tkanina oko struka) bio svijetlo crvene boje. Za vrijeme objeda međusobno su razgovarali na hindskom i engleskom. Lica su im blistala i zračila velikom radošću i srećom.
Medu stanovnicima ašrama bila je i Babajieva sestra (sestrična s očeve strane), Mataji Nagalakshmi Deviyar, također poznata i kao Annai. Nosila je pamučni sari bijele boje sa zelenim porubom i dugačkom crvenom vrpcom preko njega i oko vrata. Prema Neelakantanu, ona je izrazito lijepa žena svijetle puti, vitkog stasa, i viša je od svog brata. Lice joj je prilično dugoljasto, visokih jagodičnih kostiju, sprijeda nalik na lice Kashija, učenika Paramahanse Yoganande, a sa strane nalik na lice Neelakantanove supruge.
Annai Nagalakshmi Deviyar je zadužena za organizaciju ašrama, i njegovim stanovnicima pomaže u različitim sadržajima. Ona nadzire svakodnevno pripremanje jednostavnog vegetarijanskog obroka koji se poslužuje u podne. Obrok je potpora yogijskom načinu života u ašramu. Posebno se brine za gotovo četiri stope visoku "tulasi" biljku koja se nalazi na vrhu "peetama", ili svetišta. Svakodnevno štuje "Tulasi Devi", veliku devoti Gospoda Krishne. Tulasi Devi je bila blagoslovljena od Gospoda da vječno ostane u Njegovoj prisumosti kao sveta Tulasi biljka, u Njegovom nebeskom prebivalištu.
Annain najdraži način štovanja je štovanje stopala njenog Gospoda, Babajia, i obredu zvanom "Pada Poosai". "Pada" znači stopala, a ,,poosai" znači štovati pomoću cvijeća. Za vrijeme tog obreda ona s ljubavlju polaže Babajieva stopala na srebrni pladanj, pere ih i maže sezamovim uljem, prahom mungo graha, mlijekom i drugim miomirisima ili svetim stvarima. Zatim njegova stopala ukrašava "vibhutijem" (pepelom iz vatre mantra yagne), "kumkumom" (crvenim prahom cinober cvijeta), i brojnim drugim cvijećem koje raste u ašramu. Medu ostalim stanovnicima ašrama je nekoliko muškaraca s dugačkim, lepršavim bradama koje dosežu do pupka. Bivši muslimanski vladar, nakon što je ponudio Babajiu cijelu svoju vojsku i svo bogatstvo, a što je Majstor odbio, ponudio je sebe te bio prihvaćen za učenika. Korpulentna zapadnjačka žena i djevojčica od oko 10 godina, te Swami Pranabananda, "svetac s dva tijela", također su bili tamo. On je sada poznat kao Amman Pranabananda i fizički vrlo nalikuje obličju svoje zadnje inkarnacije, osim što sada ima dugačku kosu i bradu. Swamija Pranabanandu je opisao Yogananda u svojoj Autobiografiji jednog yogija. (Yogananda, 1969, str. 22-28, 260, 350). Na kraju svoje zadnje inkarnacije Swami Pranabananda je pred svojim okupljenim učenicima ušao u "mahasamadhi", svjesni izlazak iz fizičkog tijela. Nekoliko godina kasnije ponovo se rodio. Još kao mladić, odjednom se sjetio svog prijašnjeg života i povezanosti s Babajiem. Zatim se uputio u Himalaye, u potragu za svojim besmrtnim guruom. Konačno, Babajievom milošću, ponovo je postigao Jedinstvo. Nakon dugo godišnjeg intenzivnog prakticiranja Kriya yoge pod Babajievim vodstvom, postigao je besmrtno stanje soruba samadhija. Sada je s poštivanjem znan kao "Dadaji" ili "Amman Pranabananda", i služi kao izvor duhovne inspiracije i vodstvo mnogim učenicima. On također upravlja staranjem o ašramskom vrhu. Medu Babajievim učenicima samo su Amman i Annai postigli besmrtno stanje soruba samadhija. Njihovo postignuće više od svega odražava potpunost njihove samopredanosti Bogu, najvišem cilju Kriya yoge. Prevazišavši ograničenosti ego-svjesnosti, oni sada pomažu svima koji traže njihovu pomoć. Annai, posebice, pomaže Kriya yoga sadhakama (iniciranim studentima Kriya yoge) tokom ponoćnih sati meditacije da u potpunosti očiste podsvjesni um koristeći prvu tehniku meditacije koja se uči na inicijaciji u Kriya Dhyana Yogu. Amman Pranabananda, kao majstor četvrte tehnike meditacije, pomaže Kriya yoga sadhakama da iskoriste svoj ogromni mentalni potencijal za intelektualnu inspiraciju. Mnogi sveci i mudraci su ostvarili Boga na duhovnoj i mentalnoj razini. Vrlo malo ih je, međutim, bilo sposobno postići potpunu predaju Božanskoj svijesti na vitalnoj razini i na razini stanica fizičkog tijela, pa su podložni bolestima, starenju i smrti. To ostavlja posljednji bedem ograničavajućem egu i podsvijesti. Svim Kriya yoga sadhakama i devotijima Babaji, Annai i Amman služe kao uzvišeni primjeri samopredavanja. Oni su uistinu živa utjelovljenja Božanskog.
Stanovnici ašrama slijede dnevni raspored usredotočen na provođenje yogijske sadhane koja uključuje asane, pranayamu, meditaciju, mantre i bhakti yogu. Prema izvještaju V.T. Neelakantana, svi ustaju u četiri sata ujutro. Nakon kupanja kraj velikog vodopada, sprovodi se jedan sat yogijske sadhane, s naglaskom na pranayamu. Poslije podne stanovnici slijede svoju individualnu sadhanu, uz povremene konzultacije s Babajiem o prakticiranju tehnika.
Babajieva osobnost puna ljubavi, njegov topli smisao za humor i sveopće suosjećanje, čine ga omiljenim među svima. Kada bi čovjek morao odabrati samo jednu riječ koja bi ga najbolje opisivala, bila bi to poniznost.
Kako kažu drugi očevici, stanovnici ašrama uveče posjedaju u krug i pjevaju oko velike "Homa" vatre ispred Babajieve pećine. Omiljeni napjev je "Om Kriya Babaji Namah Aum". "Om" i "Aum" je zvuk univerzuma kojeg svatko ponaosob može iskusiti izvana i iznutra. "Namah" je izvedeno iz riječi "Namaha", što znači pozdrav. Pjeva se u različitim melodijama i ritmovima. Za vrijeme svečanosti Guru purnime, početkom srpnja, svi stanovnici prinose cvijeće pred Babajieva stopala. Ashramsku "Majku", Annai Nagalakshmi, svi štuju s velikim poštivanjem kao utjelovljenje Božanske Majke, Kozmičke Shakti.
Babaji je u predavanjima govorio o Sebi kao o Apsolutnom Postojanju, Istini i Blaženstvu. Na Sebe je ukazao kao na Impersonalnu Osobnost univerzuma, sve u jednom i jedno u svemu, besmrtno, beskrajno i vječno Jastvo. Čovjek bi trebao naučiti Kriya Dhyana yogu (meditaciju) da bi mogao u potpunosti iskusiti njegovu Božansku osobnost.
Kriya yoga sadhake bi trebali razumjeti da "nebo na zemlji", Gauri Shankar Peetam, ne postoji samo u Himalayima, nego i u srcima Babajievih devotija. Njegov fizički ašram ostaje nepristupačan zato što Babaji radije djeluje u tišini i anonimno u svijetu, pomažući tisućama devotija i milijunima duša da se razvijaju vlastitom brzinom. Poput golemog odašiljača, on emitira svoju poruku Univerzalne Ljubavi i Mira svima
Mahaavatari žive u neprestanoj punoći svijesti svoje božanske prirode, kao primjer onoga što je čovječanstvo u mogućnosti. Većina avatara je smrtna i ostavljaju svoja tijela na kraju zemaljske misije. Nekolicina postiže Soruba samadhi (fizičku besmrtnost). Oni su uvijek sveprisutni. Zadržavaju sjećanja svojih prošlih fizičkih inkarnacija ali se njihova vizija proteže van vremena i prostora s onu stranu izvora kreacije. Pojavljuju se kad je potrebno, inače ostaju skriveni od svijeta. Jedna takva inkarnacija je Babaji, Božanski otac, rođen 203 A.D., dječak Nagaraj, što znači "kralj zmija". Iniciran je u tajne kundalini yoge od drevnog Siddhasa Agastya Rishija. Potpuno zaokupljen intenzivnim prakticiranjem yoge tokom osamnaest mjeseci ostvario je besmrtnost. Babaji je veliki majstor yoge koji danas živi u Himalayima, ponekad nazivan i Kriya Babaji Nagaraj, Mahavatar Babaji ili Shiva Baba. Njegovo tijelo nije ostarilo još od njegove šesnaeste godine, kada je pobijedio smrt i postigao vrhovno stanje prosvjetljenja. Adi Shankaracharya (788-820.n.e.) u poznatoj pjesmi opisuje Babajija, svog gurua: "Pogledaj, ispod banyan drveta sjede vremešni učenici oko svog mladolikog učitelja! To je uistinu čudno! Učitelj ih podučava samo kroz tišinu, što je samo po sebi dovoljno da riješi sve njihove sumnje" (Sri Ramakrishna Math, 1969, str.25-26).prije više od šezdeset i pet godina su teozofi, svećenik C.W. Leadbeater i dr. Annie Besant, također opisali izuzetno biće koje bi moglo biti nitko drugi do Babaji:
"Tamo je stajao 'Mladić od šesnaest ljeta', Sanat Kumara, 'Vječno Djevičanski mladić', novi vladar Zemlje koji je došao u svoje kraljevstvo sa svojim Učenicima, tri Kumara, sa svojim Pomoćnicima oko sebe; bilo je tu trideset moćnih Bića, velikih izvan zemaljskih shvaćanja, ipak u usklađenom poretku, odjeveni u uzvišena tijela koja su stvorili pomoću Kriyashakti - prva okultna hijerarhija, grana jednog raširenog Banyan drveta, rasadnik budućih Adepta, središte cjelokupnog okultnog života." (Leadbeater.1969, str.299).
Tokom proteklih četrdeset godina nekoliko je knjiga, počevši s Autobiografijom jednog yogija Paramahanse Yoganande, napisane 1946. godine, ukazalo na velikog duhovnog majstora Babajija, koji stoljećima živi na himalajskim planinama, povremeno se ukazujući nekolicini sretnika. Yoganandin guru, Sri Yukteswar, je rekao da je Babajijevo postignuće toliko veličanstveno da se čak ne može ni zamisliti. (Yogananda, 1969, str.305). Yogananda je izjavio da je Babaji "Maha avatara", ili veliki avatar . (Yogananda, 1969, str.305-306). "Avatara" je sanskrtska riječ koja znači "silazak" ili inkarnaciju Boga u ljudskom liku. Također je okarakterizirao "siddhase" kao one koji su postigli majstorstvo nad smrću. O Agastyi je izvještavao kao o avataru Južne Indije, čudotvorcu koji živi još od pretkršćanskog doba sve do sadašnjeg vremena, i zahvaljujući kome postoji znatna količina literature na tamilskom jeziku (u navedenom djelu str.305-306). Agastya pripada "Tradiciji osamnaest Siddhasa", glasovitoj među ljudima tamilskog jezika u južnoj Indiji.
Paramahansa Yogananda u svojoj je Autobiografiji jednog yogija govori o Babajiu i njegovim učenicima, uključujući Lahiri Mahasayu kojeg je Babaji inicirao u potpunu znanost Kriya yoge. Kroz liniju Mahasaye, Yogananda je 30-tih godina ovog stoljeća donio u Ameriku samodevocijski aspekt Kriye jer je Tantrički aspekt bio presnažan za ljude tog vremena.
BABAJIEV AŠRAM: GAURI SHANKAR PEETAM
Babajiev ashram pored Badrinatha u Himalayima poznat je kao Gauri Shankar Peetam. Opisa ashrama dao je V.T. Neelakantan (Ramaiah, svibanj 1954, str. 3-10). Kako kaže, u drugoj polovini listopada 1953. godine, dva puta mu je bilo dopušteno da astralno posjeti ashram. Neelakantan je iznenada uvidio da je svoje fizičko tijelo ostavio u Madrasu, a uzeo drugo tijelo koje se nalazilo s Babajiem u Gauri Shankar Peetamu. Njegov opis ashrama i aktivnosti koje se u njemu odvijaju opisani su na ovim stranicama.
Ashram je smješten u blizini grada-hrama Badrinatha, u području okruženom strmim stjenovitim liticama na sve četiri strane, i s nizom pećina u podnožju. Najveća pećina pripada Babajiu. U kutu nasuprot te pećine nalaze se dva vodopada. Stanovnici ašrama, kojih je u vrijeme Neelakantanove posjete bilo četrnaest, najveći vodopad koriste za kupanje, a manji za opskrbu pitkom vodom. Voda iz ta dva vodopada formira dva potoka koji se zajedno spajaju na suprotnom kraju područja, a zatim nestaju kroz tunel nalik na pukotinu. Čak i noću, iako nema vidljivog izvora svjetlosti, čitavo je područje dobro osvijetljeno. Misteriozna sila sprječava svakoga da se približi ašramu na udaljenost manju od milje. Kao posljedica toga, nitko ne može stići do ašrama bez Babajievog dopuštenja.
Prema saopćenju, stanovnici ašrama sjedili su u krug ispred Babajieve pećine i objedovali. Bili su obučeni u bijelo, izuzev Babajia čiji je dhoti (tkanina oko struka) bio svijetlo crvene boje. Za vrijeme objeda međusobno su razgovarali na hindskom i engleskom. Lica su im blistala i zračila velikom radošću i srećom.
Medu stanovnicima ašrama bila je i Babajieva sestra (sestrična s očeve strane), Mataji Nagalakshmi Deviyar, također poznata i kao Annai. Nosila je pamučni sari bijele boje sa zelenim porubom i dugačkom crvenom vrpcom preko njega i oko vrata. Prema Neelakantanu, ona je izrazito lijepa žena svijetle puti, vitkog stasa, i viša je od svog brata. Lice joj je prilično dugoljasto, visokih jagodičnih kostiju, sprijeda nalik na lice Kashija, učenika Paramahanse Yoganande, a sa strane nalik na lice Neelakantanove supruge.
Annai Nagalakshmi Deviyar je zadužena za organizaciju ašrama, i njegovim stanovnicima pomaže u različitim sadržajima. Ona nadzire svakodnevno pripremanje jednostavnog vegetarijanskog obroka koji se poslužuje u podne. Obrok je potpora yogijskom načinu života u ašramu. Posebno se brine za gotovo četiri stope visoku "tulasi" biljku koja se nalazi na vrhu "peetama", ili svetišta. Svakodnevno štuje "Tulasi Devi", veliku devoti Gospoda Krishne. Tulasi Devi je bila blagoslovljena od Gospoda da vječno ostane u Njegovoj prisumosti kao sveta Tulasi biljka, u Njegovom nebeskom prebivalištu.
Annain najdraži način štovanja je štovanje stopala njenog Gospoda, Babajia, i obredu zvanom "Pada Poosai". "Pada" znači stopala, a ,,poosai" znači štovati pomoću cvijeća. Za vrijeme tog obreda ona s ljubavlju polaže Babajieva stopala na srebrni pladanj, pere ih i maže sezamovim uljem, prahom mungo graha, mlijekom i drugim miomirisima ili svetim stvarima. Zatim njegova stopala ukrašava "vibhutijem" (pepelom iz vatre mantra yagne), "kumkumom" (crvenim prahom cinober cvijeta), i brojnim drugim cvijećem koje raste u ašramu. Medu ostalim stanovnicima ašrama je nekoliko muškaraca s dugačkim, lepršavim bradama koje dosežu do pupka. Bivši muslimanski vladar, nakon što je ponudio Babajiu cijelu svoju vojsku i svo bogatstvo, a što je Majstor odbio, ponudio je sebe te bio prihvaćen za učenika. Korpulentna zapadnjačka žena i djevojčica od oko 10 godina, te Swami Pranabananda, "svetac s dva tijela", također su bili tamo. On je sada poznat kao Amman Pranabananda i fizički vrlo nalikuje obličju svoje zadnje inkarnacije, osim što sada ima dugačku kosu i bradu. Swamija Pranabanandu je opisao Yogananda u svojoj Autobiografiji jednog yogija. (Yogananda, 1969, str. 22-28, 260, 350). Na kraju svoje zadnje inkarnacije Swami Pranabananda je pred svojim okupljenim učenicima ušao u "mahasamadhi", svjesni izlazak iz fizičkog tijela. Nekoliko godina kasnije ponovo se rodio. Još kao mladić, odjednom se sjetio svog prijašnjeg života i povezanosti s Babajiem. Zatim se uputio u Himalaye, u potragu za svojim besmrtnim guruom. Konačno, Babajievom milošću, ponovo je postigao Jedinstvo. Nakon dugo godišnjeg intenzivnog prakticiranja Kriya yoge pod Babajievim vodstvom, postigao je besmrtno stanje soruba samadhija. Sada je s poštivanjem znan kao "Dadaji" ili "Amman Pranabananda", i služi kao izvor duhovne inspiracije i vodstvo mnogim učenicima. On također upravlja staranjem o ašramskom vrhu. Medu Babajievim učenicima samo su Amman i Annai postigli besmrtno stanje soruba samadhija. Njihovo postignuće više od svega odražava potpunost njihove samopredanosti Bogu, najvišem cilju Kriya yoge. Prevazišavši ograničenosti ego-svjesnosti, oni sada pomažu svima koji traže njihovu pomoć. Annai, posebice, pomaže Kriya yoga sadhakama (iniciranim studentima Kriya yoge) tokom ponoćnih sati meditacije da u potpunosti očiste podsvjesni um koristeći prvu tehniku meditacije koja se uči na inicijaciji u Kriya Dhyana Yogu. Amman Pranabananda, kao majstor četvrte tehnike meditacije, pomaže Kriya yoga sadhakama da iskoriste svoj ogromni mentalni potencijal za intelektualnu inspiraciju. Mnogi sveci i mudraci su ostvarili Boga na duhovnoj i mentalnoj razini. Vrlo malo ih je, međutim, bilo sposobno postići potpunu predaju Božanskoj svijesti na vitalnoj razini i na razini stanica fizičkog tijela, pa su podložni bolestima, starenju i smrti. To ostavlja posljednji bedem ograničavajućem egu i podsvijesti. Svim Kriya yoga sadhakama i devotijima Babaji, Annai i Amman služe kao uzvišeni primjeri samopredavanja. Oni su uistinu živa utjelovljenja Božanskog.
Stanovnici ašrama slijede dnevni raspored usredotočen na provođenje yogijske sadhane koja uključuje asane, pranayamu, meditaciju, mantre i bhakti yogu. Prema izvještaju V.T. Neelakantana, svi ustaju u četiri sata ujutro. Nakon kupanja kraj velikog vodopada, sprovodi se jedan sat yogijske sadhane, s naglaskom na pranayamu. Poslije podne stanovnici slijede svoju individualnu sadhanu, uz povremene konzultacije s Babajiem o prakticiranju tehnika.
Babajieva osobnost puna ljubavi, njegov topli smisao za humor i sveopće suosjećanje, čine ga omiljenim među svima. Kada bi čovjek morao odabrati samo jednu riječ koja bi ga najbolje opisivala, bila bi to poniznost.
Kako kažu drugi očevici, stanovnici ašrama uveče posjedaju u krug i pjevaju oko velike "Homa" vatre ispred Babajieve pećine. Omiljeni napjev je "Om Kriya Babaji Namah Aum". "Om" i "Aum" je zvuk univerzuma kojeg svatko ponaosob može iskusiti izvana i iznutra. "Namah" je izvedeno iz riječi "Namaha", što znači pozdrav. Pjeva se u različitim melodijama i ritmovima. Za vrijeme svečanosti Guru purnime, početkom srpnja, svi stanovnici prinose cvijeće pred Babajieva stopala. Ashramsku "Majku", Annai Nagalakshmi, svi štuju s velikim poštivanjem kao utjelovljenje Božanske Majke, Kozmičke Shakti.
Babaji je u predavanjima govorio o Sebi kao o Apsolutnom Postojanju, Istini i Blaženstvu. Na Sebe je ukazao kao na Impersonalnu Osobnost univerzuma, sve u jednom i jedno u svemu, besmrtno, beskrajno i vječno Jastvo. Čovjek bi trebao naučiti Kriya Dhyana yogu (meditaciju) da bi mogao u potpunosti iskusiti njegovu Božansku osobnost.
Kriya yoga sadhake bi trebali razumjeti da "nebo na zemlji", Gauri Shankar Peetam, ne postoji samo u Himalayima, nego i u srcima Babajievih devotija. Njegov fizički ašram ostaje nepristupačan zato što Babaji radije djeluje u tišini i anonimno u svijetu, pomažući tisućama devotija i milijunima duša da se razvijaju vlastitom brzinom. Poput golemog odašiljača, on emitira svoju poruku Univerzalne Ljubavi i Mira svima
