Morana
She isdire and virulent to a man goddess. Morana is patroness of Night, Winter, Darkness and Death. She lives in the North. Every summer other gods gyve the baleful goddess, but every winter she disengages again."
"Vesna je naime proljetna dobrota i blagost, poštovanje i sloga, sreća i ljubav. Naime u proleće se ponovo uspostavlja zdravlje, kako uma tako i telesno zdravlje, koje je narušila boginja zime Morana. Vesna je naročito obožavana kod Severnih slovena, ali njeno ime je vrlo često kod devojaka pravoslavnih Slovena, tako da je očigledno da je i ovde bila obožavana, jedino što nemamo bas mnogo podataka o tome, posto su naši vladari sve to popalili. Vesna ima osobinu koja je česta kod žena, a to je suparništvo sa drugim ženama-odnosno sa Moranom. Vesna ima veličanstveni oblik. Daje krošnjama lisće, sve se zeleni, sve cveta... Ona je predstavljana kao žena koja je bila obučena samo u travu, pupoljke i cvetove. Ona je takođe boginja parfema, odnosno opojnih mirisa. Zbog svih tih osobina u borbi izmedju Vesne i Morene, Sloveni su se opredeljivali za Vesnu, i sklapali sa njom savez. Poznat je običaj kada su Sloveni iznosili lutku Morane i spaljivali je, pa prizivali Vesnu." "Morana (Morena) je slavenska boginja zime i smrti, i obično se pojavljuje u dva obličja. Kao lijepa djevojka, vrlo blijeda, sa vučjim očnjacima i kandžama. Njen drugi lik je onaj poput Baba Jage, ružne stare vještice. Njeno ime dolazi od stare indijske rijeci "mara", što znaci "silom umrijeti". Takode, "morena" oznacava snježne lavine i ledenjake. U nekim slavenskim zemljama, bio je obicaj "spaljivanje Morane", koji je oznacavao kraj zime i dolazak proljeca. Taj običaj je postojao i u drugim zemljama, ali se nije tako zvao. U nekim selima, taj običaj još uvijek postoji. Moranina lutka je takoder korištena i u drugim ritualima, vezanim za umiranje ili dozivanje kiše. Stari Slaveni vjerovali su da sve zimske nepogode, snijeg, led, mraz i smrt dolaze od Morane. Kod Istočnih Slavena, Morana je bila boginja plodnosti, žena i "ženskih poslova", kao što je predenje. Tako da je ona tamo i na sjeveru Rusije, miješana sa Mokoš, majkom boginjom, boginjom zemlje. Moguće da je to zbog mita o Jarovidu, kad je Morana, kad se oženi Jarovidom, boginja zemlje i proljeća, a kad ga Perun ubije, ona postaje stara vještica, boginja zime. Njen idol je postavio knez Vladimir, kod Kijeva, zajedno sa ostalim bogovima, 980. godine, i onda je 988. porušio te idole, kad se i pokrstio. Na sjeveru Rusije nazivaju ju i Mokuša i u legendama ju prikazuju kao ženu velike glave i dugih noktiju. Njen kult je, sudeći prema toponimima, bio raširen i kod Zapadnih Slavena. Morana je letjela na metli i plovila na ljusci od jajeta i ove odlike će, kasnije, biti pripisane novom duhovnom biću - vještici. Inače, iz opisa Morane je proizišlo i strašilo zvano Baba Roga, jer je i Morana predstavljana sa rogom. Poput Baba Roge, nastale su Baba Ruga, Baba Kozma i Baba Jaga. Pored toga što je oduzimala živote, Morana je uživala nanositi patnju ljudima i životinjama. Ulazila je kroz kljucaonicu u kuće, noću, da bi mučila ljude, najradije djecu, tako što ih je pritiskala i oduzimala im dah tokom sna. Time ih je, duhovno i tjelesno, slabila. Ova djelatnost Morane propraćena je uzrečicama: "Noćna mora", "Pritisla me mora", "Gušila me mora" itd, a ovi pojmovi su preneseni i na ostale ljudske nedaće, pa je u našem rječniku uspomenu na boginju Moranu (Moru) sačuvalo i nekoliko drugih izreka: "Mori me žed", "Mori me ljubav", "Smori me teret (težak rad)" i druge. A kad je u pitanju najgori oblik ispoljavanja boginje Morane, Srbi su zadržali o njemu izraz "Zavladala mora na ljudima". Ili, "Zavladala mora na stoci". |
REIKI - tretmani Psihokibernetika Esena - prijave za tečaj Kontakt: Morana, duhovni terapeut, Svjetlosni radnik mob: 098/9770 275 Mail: morana.zg@gmail.com O MENI: Jedno ludo iskustvo Izabirem ljubav Vama na dar Nepoznati putevi Trenutak odluke Morana Prijatelji Životna škola Planeta zemlja Astrologija Mudrosti Dnevni rituali S ljubavlju Iz dubine Činjenice... Priroda daje... Ionsko srebro MMS Zeolit Antiparazitni program Komunikacija - verbalna komunikacija - neverbalna komunikacija INDIGO DJECA Kutak za kućne ljubimce Moje priče... BLOG 
|
Pošto je Morana ovako opasna, Slaveni su je prepoznavali u velikom broju oblika. Ona je bila skrivena u crnoj mački - kad prelazi put, leptiru - u tom obliku Morana prenosi duše pokojnika, crnom gavranu, kukavici, mišu (možda zbog toga izaziva i danas strah kod žena) pijetlu - kad kukuriče pored prozora, svinji - kad se primakne kućnom zidu, psu - kad zavija, i sovi - kad krešti. Pojava crnog konja i crnog konjanika smatrana je prerušenom Moranom. Slaveni su smatrali da su zimzelena stabla (smrča, smreka) i čempres drvece mrtvih, a ona se i danas cesto sade pored grobnica. Orah je, takode, smatran drvetom donjeg svijeta i njegovi plodovi su predstavljali duše pokojnika.
Kad bi se desilo da umre djevojka, onda su joj oblačili bijelu vjenčanicu, jer je bijela odjeća bila i Moranina, a pri sahrani je korištena muzika. Pri svim sahranama, rođaci i prijatelji umrle osobe su se obraćali Morani plačom, naricanjem i busanjem u prsa. Tom prilikom su se Moranina kultna mjesta obilježavala vrpcom ili poredanim belucima.
Od ovako opake Morane, Slaveni su se branili stavljanjem ispred kuće preslice, vretena i sjekire - okrenute prema istoku. Od nje su se branili i raznovrsnim amajlijama, bijelim lukom, cerovom mladicom sa korijenom - koju su kitili, majčinom dušicom, kićenjem konja bosiljkom, hvatanjem ustima jajeta na koncu, stavljanjem jabuke sa zabodenim novčićem na grob i hranjenjem živine u krugu. Da bi se zaštitili od Morane, Slaveni su organizirali i maškare. Moranu je predstavljala Baba Jaga sa rogom na glavi. Maskirana omladina je preskakala vatru, ali obavezno u grupi s neparnim brojem učesnika. Glavna ličnost maskara bio je Djedica, prekriven bijelim i crnim kožama preko glave - u obliku torbe, na kojoj su bili otvori za oči i otvori za bradu i brkove - od kudelje ili dlake konjskog repa. Na rukama je nosio praporce.
Da bi napakostili Morani, Slaveni su, pred kraj zime, pravili njen lik od krpa, palili ga i dozivali proljećnu Boginju Vesnu da dode umjesto nje. Dani posvećeni Morani bili su od Božica do Bogojavljenja (19.1.), kada se, po starom vjerovanju, otvarao Pakao. Od navedenih veza sa duhovnim pojavama, životinjama i biljkama, Morani su pripadali još: glogov kolac, gajde i razne amajlije, a od prirodnih pojava: vejavica, mraz i velika studen. Njeno kultno mjesto, pored hramova, bila su samo groblja. Na kipu Morane izrezbarena je poderana odjeća, ukrašena ljudskim lubanjama, a cijela figura stoji na glogovom kocu. Predstavljena je kao stara, ružna i krezuba žena, sa neurednom kosom. Njene funkcije u kršcanstvu pokrivaju, djelomično, sveti: Ignjat, Mrata, Todor i Stjepan."
preuzeto sa: http://atlantidaforum.com/publikacije/Zave%C5%A1tanja-predaka-Sloveni-Srbi-i-ostali/Page-4.html
Morana se opisuje kao tamnokosa žena zatrašujućeg izgleda a identičan opis vezan je za još jedno biće slične prirode- Kugu. Kuga najverovatnije predstavlja samo jedan aspekt Morane isto kao što to predstavlja i Mora- ženski demon koji noću napada ljude sedeći im na grudima i uzrokujući im košmarne snove.
Veštice su takođe vezane za Moranu kao i ostala demonska bića, međutim, ne može se reći da je Morana potpuno negativno božanstvo. Nijedan paganski sistem zapravo nema božanstvo sa takvim odlikama budući da je nerealna podela na savršeno dobro i potpuno zlo došla tek sa hrišćanstvom. U pojavi Morane jednostavnio vidimo kako su naši preci poštovali i ono što im nije donosilo dobro već ih je plašilo i užasavalo.
izvor: http://www.autentik.net/forum/index.php?topic=4162.120
iz Wikipedie:
Morana (Morana, Morena, Marana, Marena, Mora, Mara, Maržana)
U slavenskoj mitologiji, ime Morane je u vezi praindijske riječi "mara" što znači silom umrijeti. Naziv "morena" označuje strahotne sniježne lavine i ledenjake. U vrijeme ledenog doba boginja zime Morana bila je u službi divovskog silnika Leđana. Tada je Morana zaledila sve živo na zemlji, sve ljude i životinje, uključujući i divovske prahistorijske mamute. Morana je boginja smrti i zime, pojavljuje se u raznim obličjima. Najčešći je lik lijepe djevojke crne kose i izuzetno bijele puti vučjih očnjak i kandžama na rukama. Morana je letjela na metli i plovila na ljusci od jajeta i ove odlike će, kasnije, biti pripisane novom duhovnom biću – vještici. Mnogi tumače da je njen drugi lik onaj Babe Jage (Baba Ruga, Baba Zima), ružne stare vještice.
Stari Slaveni su vjerovali da sve zimske nepogode, studen, snijeg, led i smrt dolaze od Morane, te su je prozvali božicom smrti ljudskog, životinjskog i biljnog svijeta. U nekim slavenskim narodima postojao je običaj spaljivanja Morane ili Babe Ruge u znak da je zimska opasnost prošla. U Dalmaciji i Sloveniji taj se običaj i danas održava u obliku povorke maškara s lutkom Morane na čelu, koju se spaljuje u prisustvu mnoštva naroda. Moranina lutka je korištena u ritualima vezanim za umiranje i uskrsnuće u prirodi ili u dozivanju kiše.
Kod Istočnih Slavena, Morana je boginja plodnosti, zaštitnica žena i ženskih poslova posebno predenja. Njen drveni idol postavio je knez Vladimir na brdu u Kijevu pored idola Peruna i ostalih bogova. Na sjeveru Rusije nazivaju ju i Mokuša i u legendama ju prikazuju kao ženu velike glave i dugih noktiju. Njen kult je, sudeći prema toponimima, bio raširen i kod Zapadnih Slavena.
Jarilo i Morana
Kačić i Belaj nastavili su putem Ivanova i Toparova te rekonstruirali mit koji uključuje boga plodnosti i vegetacije, Jarila, te njegovu sestru i ženu Moranu, žensko božanstvo prirode i smrti. Jarila se povezuje s Mjesecom, dok je Morana smatrana kćerkom Sunca. Oboje su djeca Perunova, rođeni u noći nove godine. Ipak, iste večeri, Jarilo je ukraden iz kolijevke i odveden u podzemni svijet, gdje ga Veles odgaja kao svog sina. Tijekom Jurjeva, proljetnog festivala, Jarilo se vraća iz svijeta mrtvih, noseći proljeće iz vazdazelenog podzemlja u svijet živih. Tada susreće svoju sestru Moranu i udvara joj se. Na početku ljeta, Kupalo slavi njihovo božansko vjenčanje. Sveta zajednica brata i sestre, djece vrhovnog boga, donosi plodnost i izobilje, osiguravajući bogatu žetvu. Istovremeno, kako je Jarilo Velesov posinak, a njegova žena kćer Perunova, ovaj brak donosi mir među dva velika boga; drugim riječima, osigurava kako neće biti oluja koje bi mogle naštetiti žetvi.
Ipak, nakon žetve, Jarilo postaje nevjeran prema svojoj ženi, te ga ona iz osvete ubija (vraća ga natrag u podzemni svijet), oživljavajući neprijateljstvo između Peruna i Velesa. Bez njenog muža, boga plodnosti i vegetacije, Morana – i čitava priroda – vene i smrzava se tijekom nadolazeće zime; Morana postaje stara, užasna i opasna božica tame i leda, i naposljetku umire na kraju godine. Čitav se mit ponavlja svake godine, a prepričavanje njegovih ključnih dijelova pratilo je sve veće godišnje festivale slavenskog kalendara. Priča također pokazuje brojne paralele sa sličnim mitovima baltičke i hetitske mitologije.
izvor: http://hr.wikipedia.org/wiki/Slavenska_mitologija
No, ništa nije skroz crno niti skroz bijelo!
Prva opera Jakova Gtovca
Morana, praizvedena u Brnu 29. studenoga 1930. Isti ansambl ju je sljedeće godine izveo u Pragu, a krajem 1931. Morana dolazi na repertoar opere HNK u Zagrebu. Narodna opera realističkog stila sa zbivanjem iz hrvatskog seoskog života, arhaična ugođaja i sa sadržajem iz legendi, neka vrst seoske priče o Romeu i Juliji, ali sa sretnim završetkom, puna žarke i raspjevane melodije južnjačkog kraja, sa sjajnim i zvučnim zborovima i plesovima u narodnom duhu, nadahnutim glazbenim folklorom dinarskog određenja, u kojoj je dao zamaha neobično bujnoj fantaziji kolorističke instrumentacije uz umjereni harmonijski modernizam, puna je svježine i mladosti.
izvor: http://www.matica.hr/Vijenac/vij225.nsf/AllWebDocs/ambiciozan
Duhovitom anegdotom započinje priča o Gotovčevoj prvoj operi Morana. Neposredno nakon uspjeha Dubravke mladi je skladatelj počeo razmišljati i o glazbenoj sceni kao onoj vokaciji u kojoj će možda ponajbolje izraziti svoj autorski svjetonazor. Nacionalni izraz u glazbi bio je već otkrio u prvih desetak opusa, na tom je terenu bio svoj pa je stoga trebalo pronaći i prikladan predložak koji bi odgovarao takvom izrazu u operi. Uputio se stoga prijatelju književniku Ahmedu Muratbegoviću zamolivši ga da mu napiše libreto. Prema Gotovčevim riječima odgovor je glasio: Pa, mogao bih, ali nemam teku. Kupi mi teku.
Rečeno-učinjeno. Gotovac je doista nabavio teku u koju je Muratbegović počeo upisivati riječi, stihove, sadržaj, i tako se rodila Morana, romantična narodna opera, naša priča o Romeu i Juliji, ali sa sretnim završetkom. No sretan početak scenskoga života, barem za hrvatski povijesni kalendar opere, Morana nije imala. Njena je, naime, praizvedba ubilježena u annale opere u Brnu gdje je praizvedena 29. studenoga 1930. godine. Gotovac je djelo poslao na tamošnji natječaj i odmah je uvršteno u repertoar, da bi tek sljedeće 1931. zaživjelo i u Zagrebu te uz Eru ostalo najizvođenijim Gotovčevim glazbeno-scenskim djelom. Moranom zapravo započinje onaj dio Gotovčeva stvaralaštva koji će mu donijeti epitet eminentnog opernog skladatelja iako će se između osam djela za glazbenu scenu utkati i nekoliko značajnih simfonijskih, bezbroj zborova te vrijedna vokalna lirika. Ipak, svjetonazor opernog majstora već je u prvome djelu znakovit.
(http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20021113/feljton01.asp)
Gotovac je, dakle, već do stvaranja Era ukazao na sve svoje temeljne odlike: raspjevanost, čistoću i zamah melodijske linije, smisao za humor i ljubavnu liriku, i ono što često nedostaje mnogim stvaraocima — osjećaj za protok i luk glazbe, za zaokruženost i cjelovitost oblika. Njegova najbolja djela, a to su u većini ona ranija, čvrsta su cjelina kontinuirana razvoja koji prirodno dovodi do vrhunca. Gotovac u njima ne sustaje ni zastaje, i ona su u sadržajnom i formalnom pogledu uravnotežena, u njima je sadržan njegov naglašen smisao za dramatsko oblikovanje i profiliranje likova, za gradaciju i dramu, ali i osjećaj za liriku. Ljubavni osjećaji kreću se od nježna drhtaja mladog zaljubljenog srca do usplamptjela ljubavnog žara. Njegov humor, neusiljen, spontan i neposredan, vrckav i duhovit, ali nikad neukusan ili banalan, pretjeran ili na rubu karikature, podcrtan je duhovitom uporabom puhačkih instrumenata, gudača i udaraljki. Sve je to odjeveno u istinsko narodno ruho, puno boje, običaja, ritma, legende i majstorski instrumentirano.
Gotovčeva glazba neposredna je djelovanja, i to ga je čvrsto ugradilo u hrvatsko narodno biće. Crpeći na izvorima narodne umjetnosti stvorio je djela iznimne ljepote, radilo se to o zborskim minijaturama kao što je na pr. Jadovanka za teletom, obradbama narodnih napjeva kao što je Dobra večer, uzorita ili velikim vokalno-orkestralnim djelima kao što je Ero s onoga svijeta. Valja naglasiti i Gotovčev siguran osjećaj za jezik i tekst, čime se ne mogu odveć pohvaliti ni istaknutiji hrvatski skladatelji. A, kad je o samome Eruriječ, i nepogrešiv instinkt što ga je doveo do istaknutog književnika i dramskog pisca Milana Begovića, koji mu je na njegov scenarij sročio jedan od najboljih libreta komične opere u cjelokupnoj opernoj literaturi. Posegnuvši za radnjom iz narodne priče Begović je operu smjestio u rodni vrlički kraj i kao vrstan poznavatelj narodne poezije i vješt u stihu stvorio je žive likove i uvjerljive dramske situacije.
Kad bi se desilo da umre djevojka, onda su joj oblačili bijelu vjenčanicu, jer je bijela odjeća bila i Moranina, a pri sahrani je korištena muzika. Pri svim sahranama, rođaci i prijatelji umrle osobe su se obraćali Morani plačom, naricanjem i busanjem u prsa. Tom prilikom su se Moranina kultna mjesta obilježavala vrpcom ili poredanim belucima.
Od ovako opake Morane, Slaveni su se branili stavljanjem ispred kuće preslice, vretena i sjekire - okrenute prema istoku. Od nje su se branili i raznovrsnim amajlijama, bijelim lukom, cerovom mladicom sa korijenom - koju su kitili, majčinom dušicom, kićenjem konja bosiljkom, hvatanjem ustima jajeta na koncu, stavljanjem jabuke sa zabodenim novčićem na grob i hranjenjem živine u krugu. Da bi se zaštitili od Morane, Slaveni su organizirali i maškare. Moranu je predstavljala Baba Jaga sa rogom na glavi. Maskirana omladina je preskakala vatru, ali obavezno u grupi s neparnim brojem učesnika. Glavna ličnost maskara bio je Djedica, prekriven bijelim i crnim kožama preko glave - u obliku torbe, na kojoj su bili otvori za oči i otvori za bradu i brkove - od kudelje ili dlake konjskog repa. Na rukama je nosio praporce.
Da bi napakostili Morani, Slaveni su, pred kraj zime, pravili njen lik od krpa, palili ga i dozivali proljećnu Boginju Vesnu da dode umjesto nje. Dani posvećeni Morani bili su od Božica do Bogojavljenja (19.1.), kada se, po starom vjerovanju, otvarao Pakao. Od navedenih veza sa duhovnim pojavama, životinjama i biljkama, Morani su pripadali još: glogov kolac, gajde i razne amajlije, a od prirodnih pojava: vejavica, mraz i velika studen. Njeno kultno mjesto, pored hramova, bila su samo groblja. Na kipu Morane izrezbarena je poderana odjeća, ukrašena ljudskim lubanjama, a cijela figura stoji na glogovom kocu. Predstavljena je kao stara, ružna i krezuba žena, sa neurednom kosom. Njene funkcije u kršcanstvu pokrivaju, djelomično, sveti: Ignjat, Mrata, Todor i Stjepan."
preuzeto sa: http://atlantidaforum.com/publikacije/Zave%C5%A1tanja-predaka-Sloveni-Srbi-i-ostali/Page-4.html
Morana se opisuje kao tamnokosa žena zatrašujućeg izgleda a identičan opis vezan je za još jedno biće slične prirode- Kugu. Kuga najverovatnije predstavlja samo jedan aspekt Morane isto kao što to predstavlja i Mora- ženski demon koji noću napada ljude sedeći im na grudima i uzrokujući im košmarne snove.
Veštice su takođe vezane za Moranu kao i ostala demonska bića, međutim, ne može se reći da je Morana potpuno negativno božanstvo. Nijedan paganski sistem zapravo nema božanstvo sa takvim odlikama budući da je nerealna podela na savršeno dobro i potpuno zlo došla tek sa hrišćanstvom. U pojavi Morane jednostavnio vidimo kako su naši preci poštovali i ono što im nije donosilo dobro već ih je plašilo i užasavalo.
izvor: http://www.autentik.net/forum/index.php?topic=4162.120
iz Wikipedie:
Morana (Morana, Morena, Marana, Marena, Mora, Mara, Maržana)
U slavenskoj mitologiji, ime Morane je u vezi praindijske riječi "mara" što znači silom umrijeti. Naziv "morena" označuje strahotne sniježne lavine i ledenjake. U vrijeme ledenog doba boginja zime Morana bila je u službi divovskog silnika Leđana. Tada je Morana zaledila sve živo na zemlji, sve ljude i životinje, uključujući i divovske prahistorijske mamute. Morana je boginja smrti i zime, pojavljuje se u raznim obličjima. Najčešći je lik lijepe djevojke crne kose i izuzetno bijele puti vučjih očnjak i kandžama na rukama. Morana je letjela na metli i plovila na ljusci od jajeta i ove odlike će, kasnije, biti pripisane novom duhovnom biću – vještici. Mnogi tumače da je njen drugi lik onaj Babe Jage (Baba Ruga, Baba Zima), ružne stare vještice.
Stari Slaveni su vjerovali da sve zimske nepogode, studen, snijeg, led i smrt dolaze od Morane, te su je prozvali božicom smrti ljudskog, životinjskog i biljnog svijeta. U nekim slavenskim narodima postojao je običaj spaljivanja Morane ili Babe Ruge u znak da je zimska opasnost prošla. U Dalmaciji i Sloveniji taj se običaj i danas održava u obliku povorke maškara s lutkom Morane na čelu, koju se spaljuje u prisustvu mnoštva naroda. Moranina lutka je korištena u ritualima vezanim za umiranje i uskrsnuće u prirodi ili u dozivanju kiše.
Kod Istočnih Slavena, Morana je boginja plodnosti, zaštitnica žena i ženskih poslova posebno predenja. Njen drveni idol postavio je knez Vladimir na brdu u Kijevu pored idola Peruna i ostalih bogova. Na sjeveru Rusije nazivaju ju i Mokuša i u legendama ju prikazuju kao ženu velike glave i dugih noktiju. Njen kult je, sudeći prema toponimima, bio raširen i kod Zapadnih Slavena.
Jarilo i Morana
Kačić i Belaj nastavili su putem Ivanova i Toparova te rekonstruirali mit koji uključuje boga plodnosti i vegetacije, Jarila, te njegovu sestru i ženu Moranu, žensko božanstvo prirode i smrti. Jarila se povezuje s Mjesecom, dok je Morana smatrana kćerkom Sunca. Oboje su djeca Perunova, rođeni u noći nove godine. Ipak, iste večeri, Jarilo je ukraden iz kolijevke i odveden u podzemni svijet, gdje ga Veles odgaja kao svog sina. Tijekom Jurjeva, proljetnog festivala, Jarilo se vraća iz svijeta mrtvih, noseći proljeće iz vazdazelenog podzemlja u svijet živih. Tada susreće svoju sestru Moranu i udvara joj se. Na početku ljeta, Kupalo slavi njihovo božansko vjenčanje. Sveta zajednica brata i sestre, djece vrhovnog boga, donosi plodnost i izobilje, osiguravajući bogatu žetvu. Istovremeno, kako je Jarilo Velesov posinak, a njegova žena kćer Perunova, ovaj brak donosi mir među dva velika boga; drugim riječima, osigurava kako neće biti oluja koje bi mogle naštetiti žetvi.
Ipak, nakon žetve, Jarilo postaje nevjeran prema svojoj ženi, te ga ona iz osvete ubija (vraća ga natrag u podzemni svijet), oživljavajući neprijateljstvo između Peruna i Velesa. Bez njenog muža, boga plodnosti i vegetacije, Morana – i čitava priroda – vene i smrzava se tijekom nadolazeće zime; Morana postaje stara, užasna i opasna božica tame i leda, i naposljetku umire na kraju godine. Čitav se mit ponavlja svake godine, a prepričavanje njegovih ključnih dijelova pratilo je sve veće godišnje festivale slavenskog kalendara. Priča također pokazuje brojne paralele sa sličnim mitovima baltičke i hetitske mitologije.
izvor: http://hr.wikipedia.org/wiki/Slavenska_mitologija
No, ništa nije skroz crno niti skroz bijelo!
Prva opera Jakova Gtovca
Morana, praizvedena u Brnu 29. studenoga 1930. Isti ansambl ju je sljedeće godine izveo u Pragu, a krajem 1931. Morana dolazi na repertoar opere HNK u Zagrebu. Narodna opera realističkog stila sa zbivanjem iz hrvatskog seoskog života, arhaična ugođaja i sa sadržajem iz legendi, neka vrst seoske priče o Romeu i Juliji, ali sa sretnim završetkom, puna žarke i raspjevane melodije južnjačkog kraja, sa sjajnim i zvučnim zborovima i plesovima u narodnom duhu, nadahnutim glazbenim folklorom dinarskog određenja, u kojoj je dao zamaha neobično bujnoj fantaziji kolorističke instrumentacije uz umjereni harmonijski modernizam, puna je svježine i mladosti.
izvor: http://www.matica.hr/Vijenac/vij225.nsf/AllWebDocs/ambiciozan
Duhovitom anegdotom započinje priča o Gotovčevoj prvoj operi Morana. Neposredno nakon uspjeha Dubravke mladi je skladatelj počeo razmišljati i o glazbenoj sceni kao onoj vokaciji u kojoj će možda ponajbolje izraziti svoj autorski svjetonazor. Nacionalni izraz u glazbi bio je već otkrio u prvih desetak opusa, na tom je terenu bio svoj pa je stoga trebalo pronaći i prikladan predložak koji bi odgovarao takvom izrazu u operi. Uputio se stoga prijatelju književniku Ahmedu Muratbegoviću zamolivši ga da mu napiše libreto. Prema Gotovčevim riječima odgovor je glasio: Pa, mogao bih, ali nemam teku. Kupi mi teku.
Rečeno-učinjeno. Gotovac je doista nabavio teku u koju je Muratbegović počeo upisivati riječi, stihove, sadržaj, i tako se rodila Morana, romantična narodna opera, naša priča o Romeu i Juliji, ali sa sretnim završetkom. No sretan početak scenskoga života, barem za hrvatski povijesni kalendar opere, Morana nije imala. Njena je, naime, praizvedba ubilježena u annale opere u Brnu gdje je praizvedena 29. studenoga 1930. godine. Gotovac je djelo poslao na tamošnji natječaj i odmah je uvršteno u repertoar, da bi tek sljedeće 1931. zaživjelo i u Zagrebu te uz Eru ostalo najizvođenijim Gotovčevim glazbeno-scenskim djelom. Moranom zapravo započinje onaj dio Gotovčeva stvaralaštva koji će mu donijeti epitet eminentnog opernog skladatelja iako će se između osam djela za glazbenu scenu utkati i nekoliko značajnih simfonijskih, bezbroj zborova te vrijedna vokalna lirika. Ipak, svjetonazor opernog majstora već je u prvome djelu znakovit.
(http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20021113/feljton01.asp)
Gotovac je, dakle, već do stvaranja Era ukazao na sve svoje temeljne odlike: raspjevanost, čistoću i zamah melodijske linije, smisao za humor i ljubavnu liriku, i ono što često nedostaje mnogim stvaraocima — osjećaj za protok i luk glazbe, za zaokruženost i cjelovitost oblika. Njegova najbolja djela, a to su u većini ona ranija, čvrsta su cjelina kontinuirana razvoja koji prirodno dovodi do vrhunca. Gotovac u njima ne sustaje ni zastaje, i ona su u sadržajnom i formalnom pogledu uravnotežena, u njima je sadržan njegov naglašen smisao za dramatsko oblikovanje i profiliranje likova, za gradaciju i dramu, ali i osjećaj za liriku. Ljubavni osjećaji kreću se od nježna drhtaja mladog zaljubljenog srca do usplamptjela ljubavnog žara. Njegov humor, neusiljen, spontan i neposredan, vrckav i duhovit, ali nikad neukusan ili banalan, pretjeran ili na rubu karikature, podcrtan je duhovitom uporabom puhačkih instrumenata, gudača i udaraljki. Sve je to odjeveno u istinsko narodno ruho, puno boje, običaja, ritma, legende i majstorski instrumentirano.
Gotovčeva glazba neposredna je djelovanja, i to ga je čvrsto ugradilo u hrvatsko narodno biće. Crpeći na izvorima narodne umjetnosti stvorio je djela iznimne ljepote, radilo se to o zborskim minijaturama kao što je na pr. Jadovanka za teletom, obradbama narodnih napjeva kao što je Dobra večer, uzorita ili velikim vokalno-orkestralnim djelima kao što je Ero s onoga svijeta. Valja naglasiti i Gotovčev siguran osjećaj za jezik i tekst, čime se ne mogu odveć pohvaliti ni istaknutiji hrvatski skladatelji. A, kad je o samome Eruriječ, i nepogrešiv instinkt što ga je doveo do istaknutog književnika i dramskog pisca Milana Begovića, koji mu je na njegov scenarij sročio jedan od najboljih libreta komične opere u cjelokupnoj opernoj literaturi. Posegnuvši za radnjom iz narodne priče Begović je operu smjestio u rodni vrlički kraj i kao vrstan poznavatelj narodne poezije i vješt u stihu stvorio je žive likove i uvjerljive dramske situacije.
